Govoreći u jednom od Dnevnika o prilikama u hrvatskome školstvu, koje je bliže 19. nego 21. stoljeću, Sunčica Findak postavila je - sebi i javnosti, jer vlast ionako ne tangira što drugi, ukoliko nije predizborno vrijeme, misle - logično pitanje:

Što da je novinarka imala prilike izravno, pred kamerama, na kakvoj konferenciji za novinare, podijeliti tu svoju nedoumicu s premijerom?

Na HTV-u izravno prenošenoj konferenciji za novinare, isprovociranoj (ne)vezanom trgovinom sa Slovencima, premijer je još jednom pokazao da je političar (na vlasti) od krvi i mesa. (Ne)milo uhu odmah se odražava na licu i u glasu. Ne smije ga se - zamislite - više pitati zna li gdje je Ante Gotovina. Ne zna! Jednom za svagda!

E, vidite, da je moja malenkost premijer i da ne znam gdje je Gotovina, dao bih odmah ostavku. Zašto? Zato što bi to značilo da niti jedna za to zadužena (tajna) služba (a njih, vragu hvala, imamo koliko vam drago) ne radi svoj posao. Ili radi ali marginalizira premijera. A kad vlast nema sve konce u rukama, ne piše se ni njoj a ni svima nama dobro.

Pogledom i tonom Račan je pokazao - a kamera ne laže - kako bi najradije Valčiću odrezao, za pokoru, barem pola sata klečanja na kukuruzu.

Kakve ploče, krede, generali i Ljubljanske banke kad usprkos katastrofalnom gospodarskom i političkom naslijeđu ujutro, kad se nakanite tuširati, ipak iz pipe teče voda, kad pritisnite na šalter upali se svjetiljka i kad se ljudi ne ruše, doslovce, gladni na ulicama. Mi - novinari - smo njima - političarima - trn u oku jer ne želimo ni mrgude, ni klaune, ni muljatore na sitno već predsjednike, premijere ili ministre koji pred kamerama mogu bez igre skrivača sastaviti tri suvisle, tečne rečenice ne odrubljujući glavu onima koji žele zadovoljiti razumljivu znatiželju javnosti.

HTV pak spava, uz tek pokoji vidljiv pomak u Dnevniku (Sunčica Findak svjetla obraz), dubok ljetni san. Polubudni su samo dežurni za vijesti, Svilan te Milić. Za puna jedra - obmana je otkrivena - ima na Prisavlju premalo vjetra. U slučaju optužnica iz Haaga, Ademija i Gotovine, te pozicijske i opozicijske reakcije, došlo je do naglog zaokreta. Sve ono što je oporba u saborskoj raspravi spočitavala ili, moglo se to shvatiti i pozitivnije - predlagala Vladi, sad je iskrslo na svjetlo dana u Račanovu pismu Carli del Ponte. Zar to nije dovoljno dobar i velik razlog da se u studio pozovu protagonisti i naoštrenim novinarima odgovore na neka - kazao bi premijer - škakljiva pitanja? HTV po svemu imitira Sabor, koji je svoje zastupnike poslao na odmor. Umjesto u nekoj oštroj polemici o dvoličnosti i Haaga i hrvatske Vlade, HTV je uslikao Vesnu Pusić kako u Istri spravlja morske oblizeke. U tjednu kad su sve Haaške maske pale, HTV organizira mlaki debatni klub o stanju na cestama, dajući prilike izvjesnom Prgometu, umočenom, tvrdi Čačić, u mutne cestarske rabote, da nas čini budalama pojašnjavajući - da vi - moram, oprostite, ponoviti - ne čekate četiri sata na karlovačke naplatne kućice već toliko vremena kućice čekaju vas. One, naime, stoje a ne vi. Vi njih prođete, a one vas - nikad. Kako bi se ispravila nepravda, kućice će, Prgometu u čast, dobiti kotače. Pa onda tko koga uhvati.

Nekoliko večeri poslije, bez obzira na genijalne ideje, Prgomet je u Dnevniku u izmijenjenoj ulozi. Ovaj put bivšeg. I za ministra Čačića - sumnjivog. A uz njega još nekoliko poznatih faca kojima se na lopate dijelila naša lova. Iako su tražili više novca, izgradnju tri tunela dobili su Francuzi i njihov domaći kompanjon MUT (Mediteran union tuneli), što u prijevodu znači; Ante Roso. Kasne s izgradnjom i zato traže dvostruko više love. O kakvoj je to tehničkoj inteligenciji riječ, pokazao je kratak - razotkrivajući - tv kadar i jedna rečenica osobe koju su potpisali s Ljubo Grepo. Dosta se toga, štioci moji, i izgradilo!

I time se, naravno, HTV nije pozabavio. Zadovoljan je viješću, jer ona se dobiva na tacni. Za talasanje potrebno je kopanje po arhivi, dugotrajni razgovori s ljudima koji mnogo toga znaju te - čeg je najmanje - trun profesionalne znatiželje i talenta koji, u pravilu, strah gura u stranu.

Zato i nije čudo što se u Haag, kad već neće vlast i kad već nema izravne veze između Banskih dvora i Prisavlja, nitko na HTV-u neće pačati. Bez obzira što su se promijenile okolnosti i bez obzira što je, uistinu, na optuženičku klupu, umjesto eventualno krivih pojedinaca, stavljena Hrvatska. No, zato se već okolo pa na mala vrata najavljuje kako će u jesen biti emitiran dokumentarac koji niže zločine nad Srbima ali ne otkriva krivce. Bit će, tvrdi HTV-ov Macan, nakon filma organizirana i rasprava. Koje nema - danas. Možda mjesec-dva HTV-u treba da napravi i film o tome što su radili Srbi Hrvatima, te koliko su puta Tuđman i Vlada u vrijeme Oluje pozivali Srbe da ostanu u Hrvatskoj.

- Nema ničeg prolaznijeg od trijumfa prodanih duša - stropoštale se teške riječi s ekrana i zabubnjale u ušima. Ali, sve pada u vodu kad se zna tko ih je izrekao. Tko? Nenad Ivanković, koji, s obzirom na svoje političko kameleonstvo, doista nema koga i što podučavati. Najmanje o domoljublju. Ništa prolaznije od njega kao medijske zvijezde, o kojoj slušači u Zadru, ufam se tvrditi, pojma nemaju. Da imaju, ne bi im on bio glasnogovornik.