Najpoznatiji primjer hrvatskog procesuiranja ratnih zločina počinjenih nakon Oluje, "slučaj Varivode", na koji se ovih dana poziva i sam premijer Ivica Račan u komunikaciji s međunarodnom zajednicom i Haaškim sudom, ali i bivši ministar policije Ivan Jarnjak, pledirajući da u Haag idu ubojice iz Varivoda, a ne hrvatski generali po objektivnoj zapovjednoj odgovornosti, ponovno će, svi su izgledi, puniti novinske stupce. Na žalost, čini se da tomu neće biti tako zbog eventualnoga skorog okončanja postupka čiji bi epilog bio izricanje presude i stavljanje počinitelja s druge strane brave, nego radi senzacionalnog obrata u slučaju koji je, vjerojatno, na pomolu.

Prema neslužbenim informacijama, ali vrlo pouzdanim i povjerljivim, došli smo do dramatičnog saznanja da se ne sudi stvarnim počiniteljima ubojstava 16 srpskih civila (mahom u poznim godinama) u selima Varivodama i Gošićima, potkraj rujna i kolovoza 1995., te da se gotovo punih šest godina uspješno zataškavaju pravi krivci i ubojice. Tvrdi se, naime, da su masakr nad civilima u dva spomenuta sela nedaleko od Knina zapravo počinili ročni vojnici, i to po zapovijedi!

Otkriće je, pokaže li se osnovanim, samo po sebi dovoljno zastrašujuće već stoga što se radi o mladim hrvatskim vojnicima koje su njihovi zapovjednici zloporabili za najprljavije "akcije" i osudili ih da na svojoj savjesti doživotno nose breme tako strašnog zločina. No, ono upućuje i na dodatno šokantnu spoznaju da su oni koji su o tome sve znali, svih proteklih godina, šutjeli i dopuštali da se sudi, moguće je, nevinim ljudima. Naši izvori, naime, govore da su s gorespomenutim ročnicima obavljeni obavijesni razgovori još 1995., te da o tome postoji i službena zabilješka.

U isto vrijeme optužena šestorica tadašnjih djelatnih i razvojačenih pripadnika HV-a — Nikola Rašić, Ivan Jakovljević, Pero Perković, Zlatko Ladović i Nedjeljko Mijić — brane se sa slobode pred Županijskim sudom u Šibeniku, u ponovljenom postupku, nakon što su devet mjeseci odležali u pritvoru optuženi za ubojstva iz koristoljublja, dok Ivica Petrić i Nikola Rašić izdržavaju zatvorske kazne na koje su pravomoćno osuđeni zbog drugih kaznenih djela (ubojstvo i pokušaj ubojstva, odnosno razbojstva).

U Varivodama je 28. rujna 1995. ubijeno devet srpskih civila, a mjesec dana prije, 27. kolovoza iste godine, sedam, uglavnom staraca, pobijeno je u Gošićima. Kako je u to vrijeme bivša kninska općina teritorijalno pripadala Zadarskoj županiji, slučaj je procesuiran na Županijskom sudu u Zadru, koji donosi oslobađajuće presude protiv šestorice navedenih optuženika.

Neimenovani pravosudni izvori ocjenjuju da je optužnica vrlo labava i tvrde da se temelji jedino na priznanju dvojice optuženika. Međutim, prema raspoloživim saznanjima, sporna priznanja iznuđena su policijskom represijom (batinama), ne "drže vodu", krajnje su kontradiktorna i ne odgovaraju stanju zatečenom na mjestu zločina.

Očito se zbog pritiska međunarodne zajednice, kojem je Hrvatska bila izložena nakon Oluje, a zbog brojnih ubojstava civila, pljačke i paleži napuštenih srpskih kuća, htjelo po svaku cijenu naći krivce za makar neke u seriji zločina koji su tada počinjeni, kako bi se time stvorio alibi za hrvatsku državu i njezine pravosudno-policijske institucije, te pokazalo svijetu spremnost da se zločini procesuiraju i sankcioniraju kod kuće. Pri tome se zanemarila, kako neki kažu, i očito "šuplja optužnica" i manjak dokaza, a sve za potrebe obrane samoga državnog vrha i njegova međunarodnog kredibiliteta. Zanimljivo je da su optuženici javno, čak i s nekih pravosudnih instancija, nazivani "psima rata", iako je makar pravnicima "sveto pismo" da su svi ljudi nevini dok im se ne dokaže krivnja.

Ima nekih naznaka da i Županijsko državno odvjetništvo ovih dana provodi određene radnje o čijem bi ishodu mogla ovisiti održivost optužnica protiv šest spomenutih pripadnika HV-a. Također, iz pouzdanih izvora doznajemo da među ročnicima, koji su se tada zatekli na mjestu zločina kao pripadnici izviđačkog voda sa "specijalnom namjenom", ali u samom zločinu nisu sudjelovali, ima i onih koji bi bili spremni posvjedočiti što se doista tamo događalo i tko su počinitelji ovoga strašnog ratnog crimena.

Do nas su doprli i nešto detaljniji opisi navodnog tijeka zločina, a prema kojima se ispostavlja da se radilo o skupini od desetak i više vojnika ročnika dovezenih dvama vojnim vozilima na mjesto događaja. Navodno su svi imali crne kapuljače preko glave, a kako komentira tu okolnost naš izvor, tih postolujnih dana nitko u pljačku i pustošenje srpskih kuća nije odlazio maskiran. Crne se kapuljače nisu navlačile na glavu zbog teleta ili televizora. I taj detalj, dakle, dodatno upućuje da se radilo o organiziranom i unaprijed smišljenom zločinu. Vojnici su, govori se, nakon dolaska u selo, krenuli u više pravaca, obilazeći napuštene kuće, sa zadatkom da likvidiraju sve koje zateknu žive.

O novim momentima i mogućem obratu u kontroverznom slučaju informirane su, tvrdi se, mnoge državne instancije, ali i neke nevladine udruge. Pravo je pitanje zašto su oni koji su o tomu znali dosad šutjeli. Je li možda nekomu ipak proradila savjest nakon što je u siječnju ove godine postupak obnovljen pred šibenskim Županijskim sudom, te time i mogućnost donošenja konačne presude eventualno nevinim ljudima, postala izvjesnija?

— Zajedno sa Sudom pokušavam utvrditi potpunu istinu, i vidjet ćemo kakav će ishod toga kaznenog postupka biti. Sve optuženike, dok im se ne dokaže krivnja, smatram, dakako, nevinima. Zastupam jedan optužni akt koji je stupio na pravnu snagu i u ovom trenutku se moram usredotočiti na utvrđivanje istine, odnosno jesu li sasvim pouzdano optuženici počinili kaznena djela koja im se stavljaju na teret. I to je moj primarni interes ovog trenutka.

— No — dodat će Žganjer — postoje neke indicije da su neke druge osobe počinile ta kaznena djela, ali je u ovom trenutku posve preuranjeno o tome nešto određenije govoriti.