Njemačka se javnost proteklog tjedna našla u nedoumici pred pitanjem zbog čega SAD uz pomoć NATO-a smiruje situaciju u Makedoniji, a putem CIA-e podržava albanski korpus? U isto vrijeme je u Moskvi s Putinom i Ivanovom bavarski premijer Edmund Stoiber otpočeo njemačku NMD-diplomaciju, saslušavši prijedloge o potrebi sudjelovanja Njemačke i Europe u američko-ruskim pregovorima o razoružanju. Ova dva događaja povezuje američka težnja da obnavljanjem rivaliteta s Rusijom — zadrži svoju dominaciju Europom. Američka podrška Albancima vodi se u cilju zasad samo provokacije eventualnošću velike Albanije kao protuteži velike Srbije iliti ruske projekcije vladanja Balkanom i suzbijanja ruskog povratka na Balkan. S druge se strane želi uspostaviti regionalni sistem za destabiliziranje EU-a, jer stalno proizvođenje kaosa daje pravo njegovim producentima na permanentnu intervenciju.

Nacionalna proturaketna obrana (NMD) nije tek vojno i sigurnosno nego ponajprije strategijsko i geopolitičko pitanje. Poput regionalnoga proturaketnog štita (TMD) i ona će biti neučinkovit, ali zato basnoslovno skup projekt koji bi trebao tehnološki na nebu postići ono što je nezamislivo na zemlji — da se metkom zaustavi metak. NMD-om se ne mogu zaustaviti ni krstareće, ali ni nove ruske interkontinentalne balističke SS-25 rakete. Za razliku od SDI-ja, koji je trebao pogoditi raketu u završnoj fazi, NMD će je gađati u početnoj. Sve te tehničke priče apsorbira "grand strategy" pripovijest ili zahtjev za prihvaćanjem NMD-a kao šansi za novi epohalni saveznički dijalog. Drugim riječima, nije važno je li NMD efikasan ili nije, nego hoće li se strateški partneri još jednom pridružiti SAD-u protiv njegovih suparnika: danas terorističkih nuklearnih zemalja, a sutra i protiv neterorističkih.

Amerika si ne može dopustiti da se Njemačka vrati na Bismarckov put dobrih odnosa s Rusijom, a Rusija svojoj diplomaciji Svete Alijanse kojom je balansirala odnose snaga u Europi. Henry Kissinger je u svojoj eksplicitnosti otišao najdalje kada je ispisao moguću tezu Bushove vanjske politike: "NATO se mora održati kao zaštita protiv reimperijalizacije Rusije." To je, dakle, strateški cilj, NMD je samo sredstvo. Ali ne samo protiv "reimperijalizacije" Rusije nego i EU-a. NMD je tako i odgovor na European Force (Europske snage) u nastajanju koje bi NATO mogle učiniti suvišnim i Europu izvući iz američkoga sigurnosnog protektorata. NATO stoga iskazuje želju za obranom i onih članica EU-a koje nisu u NATO-u, ali nastoji koristiti i EU kao sigurnosnu zamjenu npr. u slučaju Estonije, pedesetak kilometara udaljene od Sankt Peterburga, čijim bi se primanjem u EU uspjelo ono što se za sada ne može kroz NATO.

NMD će Americi moći osigurati kontrolu savezničkoga vojnog razvoja i nakon možebitnog odlaska NATO-a. Šef britanskog stožera admiral sir Michael Boyce je ovih dana u The Guardianu prokomentirao da će se NMD pokazati toliko skupim da više neće ostati novca za ostale obrambene sisteme. Ako će NMD potaknuti takvo obrambeno investicijsko razoružanje za najrazvijenije savezničke države, kakav li će tek financijski stres proizvesti u obrambenim proračunima manje razvijenih zemalja? S druge strane, umjesto NATO-ovih trupa neko će područje nadzirati NMD-trupe koje se već pripremaju za razmještanje u Turskoj. NATO ili NMD samo su strategijski izgovori američkog ostanka u Europi bez koje bi SAD prema američkim geostratezima — postao geopolitički otok pred obalama Euroazije.

Sve ovo je za SAD tek "unutarnjopolitički" regionalni problem. No od njega nezavisni globalni ekvilibrij regionalnih blokova osudio bi ga na progresivnu izolaciju ako, kako se u Washingtonu vjeruje, SAD ni bi "participirao" u stvaranju i funkcioniranju regionalnih zajednica. Amerika se plaši da nakon globalizacije ne ostane zatvorena u svoju regiju NAFTA-u, pa je njezin glavni vanjskopolitički cilj u 21. stoljeću: spriječiti EU da povrati dvadesetostoljetno vodstvo svjetske politike te prevenirati združivanje istočnoazijskih država u superiorni blok.

Zbog toga se SAD protivi ulasku Rusije u EU koji bi navodno "podijelio dvije strane Atlantika", ali kada bi se EU podvrgnuo Trans-Atlantic Free Trade Area (TAFTA) pod američkom dominacijom, onda bi se TAFTA-i mogla priključiti i Rusija. Slične muke ima lagano SAD i u Latinskoj Americi gdje, doduše, odustaje od koercitivne (prisiljavajuće) diplomacije i prelazi na "opominjuću diplomaciju" (hortatory diplomacy) kada je riječ o tvrdokornosti Brazila da "njegovo" regionalno ekonomsko udruženje Mercosur ne podredi Free Trade Area of Americas (FTAA) koju je u prosincu 1994. predložio Clinton, a čije se operativno djelovanje očekuje već 2005. Stavove brazilskog predsjednika Fernanda Henriquea Cardose, koji je kazao da je za latinskoameričke države Mercosur sudbina, "dok je FTAA tek jedna opcija", ohrabrio je i Chiracov poziv Latinskoj Americi, prigodom posjeta ovom kontinentu 1997., da njezina budućnost ne bude "Sjever" (NAFTA i SAD) nego Europa.

Karte su, dakle, na stolu. "Superkontinenti" žele utjecati na gospodarski i politički manje homogenizirane kontinente. Pitanje je samo kakvim sredstvima. Dok je Clinton vjerovao da washingtonocentrični svijet, u geopolitičkom smislu, Americi neće nositi prosperitet uzdajući se u geoekonomska sredstva za uvlačenje Europe, Latinske Amerike i Kine u regionalne satelitske sisteme kojima trgovački dominira Amerika, Bush se okreće onim republikanskim vanjskopolitičkim strategijama koje je u Kongresu svojedobno izložio Christopher Cox, da je za Kinu potreban geopolitički "containment" kako bi je se učinilo neprijateljem "oko kojega treba organizirati američki regionalni sistem". Je li obnovljeni Bushov unilateralizam bumerang zbog rastućeg multilateralizma koji ima uporište u multipolarnim regionalnim procesima, a čija je uloga ograničavati američki "prirodni hegemonizam", kako je ustvrdio António Guterres, ili podloga za — upotrijebimo li evazivni izraz Henryja Kissingera — "the specter of American hegemony" (priviđenje američke hegemonije)?