Gotovo iz dana u dan gomila se masa novih, turobnih znakova, prema kojima Hrvatska nezadrživo i nepovratno tone, ne samo u stanje potčinjene zemlje, nego i u još nesaglediv ambis sirovoga kapitalizma. Sa svakom novom prodajom državnih poduzeća, nakon što su stranci preuzeli bankarski sustav, smanjuje se manevarski prostor za rad Vlade, a povećava za autonomne i beskrupulozne odluke novih gospodara, tzv. strateških partnera iz svijeta globaliziranog biznisa, podjednako na nacionalnoj, kao i na svim lokalnim razinama.

Tako u sjeni najnovijih poskupljenja osnovnih telekomunikacijskih usluga, te najave krajnje iizičnih smanjivanja kupovne moći neto-invalidnina, mirovina, porodiljskih naknada, dječjih dodataka i ostalih pomoći, te skorog lansiranja novih lokalnih poreza i sve viših prireza, kreće nova znatna i znakovita preraspodjela dohotka s radno ovisnog stanovništva na vlasnike kapitala, te s domaćih na inozemne poduzetnike i žiroračune. I sve to uz tople preporuke izaslanstava Svjetske banke i MMF-a, ali i u kontekstu novih pritisaka iz Haškog suda na već opasno uzdrmanu Račanovu koalicijsku ekipu iz Banskih dvora.

Proizlazi da je unazad 11 dramatičnih godina, kao žrtva vanjske agresije i kasnije pobjednica u oslobodilačkom Domovinskom ratu, ali i kao kontroverzni zaštitnik hrvatskih interesa u BiH, Hrvatska ne samo izgubila rat, nego da na dulji rok postaje svojevrsnom kolonijom, u sklopu raznovrsnih regionalnih rješenja i totalnog financijskog, komunikacijskog, medijskog i sigurnosnog preuzimanja cijele jugoistočne Evrope od strane SAD-a, EU-a i NATO-a. U takvom okviru Hrvatsku u rujnu ne čekaju samo nova poskupljenja i novi stečajevi, nego i nova kriza državnog proračuna, čiji bi pokušaj rebalansa (za više od dvije milijarde kuna naniže), pod zapadnim pritiscima, mogao dovesti do pada vlade i do novih parlamentarnih izbora, nakon kojih bi Zapad u Hrvatskoj utjecao na konstruiranje još nemoćnijih ekipa u Vladi i Saboru.

Smisao tog sumornog razvoja događaja sastoji se u ubrzavanju rasprodaje svega što u Hrvatskoj još vrijedi zapadnim investitorima (Ine, HEP-a, Croatia-osiguranja, turističkih bisera, trgovačkog prostora, preostalih medija itd.), uz svođenje oružanih i sigurnosnih snaga samo na vojsku za NATO-ovske akcije u regiji, na policiju i odgovarajuće ekološke službe, koje bi prije svega, i u najskorije vrijeme, morale štititi interese tih novih vlasnika većinskih dioničarskih paketa širom zemlje. Kad se i taj dio filma odvrti, slijedi umrežavanje cijele regije pod kapom istih mega-banaka i kompanija, ali sa središtima odlučivanja ne samo u Pentagonu ili Bruxellesu, nego ponajviše u diskretnim ložama “Velikog orijenta” i njima sličnima.

Stoga je na hrvatskoj vlasti danas, ne samo da suoči sebe i javnost sa svim dimenzijama ovdašnje politike unazad 11 godina, nego i sa svim dostupnim informacijama o politici velikih sila, koje su regiju gurnule u niz ratova, kako bi je, tragično razmrvljenu i izluđenu, što jeftinije preuzele na dulji rok. I da otvoreno, iako još nije vrijeme za novu predizbornu kampanju, najširoj javnosti kažu vlastitu procjenu hrvatske sudbine u idućih, već prilično doglednih, 50-ak godina.