Vjerojatno nema gorega trenutka za kresanje bilo koje vrste socijalnih prava od onoga kad se najavljuje novi udar cijena na kućne budžete, bez obzira na to o kojem je pravu riječ - o onome na minimalnu mirovinu od 1400 kuna, o premalim mirovinama od 1680 kuna koje bi mogao »opaliti« porez, o skromnim naknadama za rodilje, doplatcima koje primaju nezaposleni ili slabo plaćeni roditelji ili, pak, o invalidskim mirovinama branitelja koje dosežu za hrvatske prilike enormnih 21.000 kuna... O participacijama na lijekove ili plaćanju bolničkih dana da se i ne govori.

A upravo se to ovih dana najavljuje iz Banskih dvora, i to sve glasnije, kako bismo se na vrijeme pripremili na ono što neke od nas od jeseni zasigurno čeka - puno tanji džep. I slabo tu pomažu obrazloženja kako se »ne radi o kresanju prava, nego o racionalizaciji« i utvrđivanju pravâ na temelju postotka od prosječne državne plaće, kako bi se novac raspodijelio pravednije.

No, iako krajnje nepopularne, te su mjere u ovom trenutku doista jedino moguće rješenje. Ovogodišnji proračun, naime, u odnosu na troškove za socijalna davanja podsjeća pomalo na hlačice skrojene za dijete uz pretpostavku da ono barem godinu, dvije neće rasti. A naše dijete, na žalost, baš je ovih godina u pubertetu, pa nezaustavljivo buja... Priču o djetetu ne treba, naravno, shvatiti sasvim doslovno - Hrvatska u ovom trenutku za različite oblike socijalnih davanja troši čak 27 posto BDP-a, što je puno više nego u europskim zemljama i uglavnom više od postotka koji za socijalu izdvaja većina tranzicijskih zemalja.

No, ono što je mnogo gore od tih usporedbi, jest činjenica da i uz tako visoke troškove najmanji dio proračunskog kolača otpada na one kojima je pomoć stvarno potrebna. Tako se od tih 27 posto BDP-a za mirovine (osobito povlaštene), troši čak 51,9 posto, za zdravstvenu skrb gotovo 40, dok na »čistu« socijalu - dakle na jedini među spomenutim troškovima, koji bezuvjetno mora biti na teret proračuna - otpada samo pet posto tog troška. S tim u vezi doista treba nešto učiniti.