No, u drugim je prilikama znao okrenuti ploču, pa je naglašavao kako je upravo Oluja “omogućila Daytonski sporazum”, čime je ispravno dao do znanja kako je ta akcija odgovarala i mnogima u svijetu, a posebno Clintonovoj Americi. Slobodan Milošević tada se uplašio da će se hrvatska i bošnjačka vojska osloboditi ne samo “bihaćki džep”, nego se okomiti i na Republiku Srpsku u BiH. Zato je vojna akcija i prekinuta dvadesetak kilometara nadomak Banje Luke, a u zamjenu je Milošević pod pritiskom izaslanika američkog predsjednika, koji je u to doba stalno putovao između Zagreba i Beograda - pristao koncem 1995. sjesti za pregovarački stol u Daytonu, za kojim su srpski, hrvatski i bošnjački vođe prisilno uspostavili mir u Bosni i Hercegovini.

Da je Oluja odgovarala i SAD-u, to ne osporava ni bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith, iako nitko pametan, naravno, nije mogao dati blagoslov za neke zločine na rubu te vojne akcije. Činjenica je da je Oluja imala dva racionalna cilja u paketu: prvi je bio oslobađanje okupiranih područja u Hrvatskoj, a drugi sprječavanje pada “bihaćkog džepa” koji se tada nalazio pod srpskom opsadom.

Naime, da nije pokrenuta Oluja, prijetila je opasnost da će zbog opsade Bihaća uslijediti akcija islamskih zemalja koje su već od početka velikosrpske agresije na BiH prigovarale: SAD-u i Zapadu da gotovo ništa ne čine u korist njihove europske “braće”. Utjecaj islamskog faktora - koji nadzire najvažnije naftne izvore u svijetu - na američku politiku prema BiH, često se i danas podcjenjuje. No, poznato je da je upravo pritisak milijarde muslimana bila kap u čaši koja je još početkom travnja 1992. godine potaknula Ameriku da prizna BiH kao državu, a istoga dana i Hrvatsku i Sloveniju.

Pod utjecajem istrage o ratnim zločinima mnogo toga u vezi s Olujom prošlih je godina nepravedno zanemareno, čak i u hrvatskoj javnosti, a neke unutarnje okolnosti koje su dovele do te slavne i pobjedonosne vojne akcije nikada i nisu potpuno rasvijetljene. Smatra se da je političku odluku o pokretanju Oluje pokojni Tuđman donio još u proljeće 1994. Bio je to njegov politički odgovor na izbijanje parlamentarne krize koja se u travnju te godine rasplamsala zbog nezadovoljstva velikog dijela HDZ-a, na čelu s Manolićem i Mesićem, Tuđmanovom politikom prema BiH. Oni su bili nezadovoljni time što se Hrvati u BiH sukobljavaju s Bošnjacima, umjesto da budu saveznici u borbi protiv velikosrpske agresije, i to u trenutku kada je Zagreb bio na meti topova iz Martićeve paradržave “Krajine”.

Parlamentarnu krizu - koja je izbila nakon što je sredinom ožujka sklopljen Washingtonski sporazum, kada je uz pomoć Amerikanaca obustavljen sukob Hrvata i Bošnjaka - Tuđman je hitno pogasio već do Ijeta, tako što je suradnicima i javnosti signalizirao da će mu prioritet postati oslobađanje okupiranog dijela Hrvatske. Time je spriječio daljnje osipanje HDZ-a, a u Ijeto iste godine u Splitu, zajedno s Alijom Izetbegovićem, potpisao je sporazum o vojnoj suradnji, koji je omogućio dogovorni prelazak Hrvatske vojske na teritorij BiH. Očito, za to su bili zainteresirani i Amerikanci, kao i drugi svjetski faktori koji su željeli politički i vojno oslabiti Miloševićev režim.

Kako bi spriječile vojno oslobađanje Hrvatske, pet velikih sila (uključujući i Rusiju) pokušalo je u jesen 1994., putem Kontaktne skupine, naći mirno rješenje za reintegraciju “Krajine”. Prema njihovom “Planu Z-4”, Hrvatska bi se federalizirala, jer je “Krajina” trebala dobiti čak i obilježja državnosti, kao što je monetarni suverenitet. No, Plan je propao. Prvi ga je odbacio šef “Krajine” Mile Martić, odbijajući i samu pomisao ostanka unutar Hrvatske. Takvo nešto Miloševiću u to doba nije bilo strano, dok se Tuđman o “Planu Z-4” u prvi mah nije želio negativno izjasniti, ali su ga odbacile HDZ i ostale relevantne stranke u Hrvatskoj.

Gotovo uvrijeđen Planom, Tuđman je početkom 1995. najavio otkaz Unproforu, što je bio jasan nagovještaj približavanja Bljeska i Oluje. Usporedo s tim, Milošević je smijenio Martića i na mjesto zapovjednika vojske u “Krajini” postavio generala Milu Mrkšića. Prepuštanje te tvorevine Hrvatskoj njemu nije bilo strano, pa je izradio plan za “evakuaciju stanovništva” koji je za vrijeme Oluje i proveden.

Na rubu te vojne akcije bilo je i ratnih zločina o kojima se danas uvelike govori, jer Tuđmanova vlast nije imala snage s njima raščistiti i krivce procesuirati - a slično je bilo i s kriminalom druge vrste. No, sama akcija Oluja zbog svoje uspješnosti i organiziranosti pobrala je brojne komplimente u svijetu. Bila je legitimna i u svojoj biti obrambena, a dokazala je kako je dotad okljaštrena Hrvatska sposobna (pre)živjeti kao samostalna država.