Kad je u Splitu 22. srpnja 1995. potpisan Splitski sporazum između Hrvatske i BiH, bolje rečeno međudržavni vojni pakt, bilo je jasno da će se uskoro nešto dogoditi na vojnom polju. I nije trebalo dugo čekati. Na današnji dan prije šest godina, u petak 4. kolovoza u pet sati ujutro počela je hrvatska vojno-redarstvena akcija "Oluja", koja je samoproglašenu srpsku tvorevinu Krajinu pomela za samo četiri dana. Toga su dana HV i policija počeli oslobađati UN-ove sektore Sjever i Jug na bojišnici dugoj čak 700 kilometara!

Prve crte pobunjenika probijene su na 30 taktičkih smjerova u bjelovarskom, zagrebačkom, karlovačkom, gospićkom i splitskom zbornom području. Hrvatsko je zrakoplovstvo onesposobilo odašiljač Ćelavac, hrvatske su snage uskoro prodrle od pet do 15 kilometara u dubinu neprijateljskih redova, a istodobno je predsjednik dr. Franjo Tuđman preko medija poručivao Srbima da ostanu i da im se jamče sva građanska i nacionalna prava. Velika većina njih, međutim, nije ostala nego su, po naputku svojih voždova, otišli iz svojih domova spakirani već i prije početka "Oluje".

Oko podneva drugog dana objavljena je vijest da su hrvatske postrojbe ušle u Knin, a na kninskoj se tvrđavi zavijorila hrvatska zastava. Taj se dan zato i slavi kao Dan domovinske zahvalnosti. Uz Knin, oslobođena je i Vrlika, Kijevo, Drniš, Žitnić, Benkovac, Gračac, Lovinac, Ljubovo, Plaški, Hrvatska Dubica... Do večeri toga dana ostvareno je 80 posto planiranoga, Srbi su nastavili gađati Osijek, Vinkovce, Karlovac, a Tuđman je te večeri sa Zagrepčanima na Trgu bana Jelačića slavio oslobađanje Knina.

U nedjelju, trećeg dana akcije, hrvatske su se snage na rijeci Korani kod Tržačkih Raštela spojile s HVO-om i Petim korpusom Armije BiH. Tada je bilo jasno da je Bihać spašen, a istodobno je i prekinut smjer Knin - Bihać. U Kninu se toga dana našao i Tuđman, kojeg su dočekale 4. i 7. brigada HV-a. Oslobođena je i Petrinja, Slunj, Kostajnica, Plitvička jezera, Obrovac, Glina... Krajina je nestala takoreći preko noći. Srpske pobunjeničke snage bile su toga dana već u rasulu: 21. kordunski korpus, koji se predao 8. kolovoza, bio je u okružju, a 15. lički i 39. korpus pred razbijanjem.

U ponedjeljak, 7. kolovoza, odahnuli su konačno i Karlovčani. Srbi su pali u Turnju i Tušiloviću, a istjerani su i iz Vojnića, Topuskog, Lapca... Srbi su se zadnjim snagama zrakoplovima iz Banje Luke obrušili na hrvatske gradove, pri čemu je ubijeno dvoje a ranjeno 11 ljudi. Oni su pak ostali bez dvaju zrakoplova. U 18 sati toga dana ministar obrane Gojko Šušak objavio je da je "Oluja" završena s vojnog aspekta te da je sada na potezu policija kojoj je pripao zadatak da pohvata preostale pobunjenike koji su se razbježali po šumama i planinama. Nekoliko dana kasnije objavljeno je da su u akciji poginula 174 pripadnika hrvatskih snaga te da ih je 1430 ranjeno.

Uz vojnu, Hrvatska je vodila i jaku diplomatsku akciju kako bi uvjerila svijet u opravdanost "Oluje". Potpora je došla od većine zemalja, a žestoko su protiv nje ustali Rusi, koji su čak Hrvatskoj zaprijetili sankcijama, te Britanci koji su Hrvate optužili da provode etničko čišćenje. U našu je obranu tada ustao tadašnji američki veleposlanik Peter Galbrith koji je opovrgnuo Britance. Neslavno se ponio i europski birokrat Carl Bildt koji je bio jedan od rijetkih koji su osudili akciju. No, on se više pobojao što će zbog "Oluje" ostati bez svoga posla jer je nedugo prije nje naslijedio Davida Owena u BiH.

"Oluja", međutim, nije pripremljena preko noći. Ona se planirala još od 1993., kada je odlučeno da se poduzmu sporadične akcije hrvatskih snaga kako bi vraćale dio po dio okupiranoga državnog teritorija. Njezin je uvod bio "Bljesak" u svibnju 1995., a prethodile su joj u srpnju operacije u BiH u kojima je oslobođeno oko 1600 četvornih kilometara. No, još je važnije bilo to što su se tada srpske snage u sjevernoj Dalmaciji našle u poluokružju.

Danas general Janko Bobetko tvrdi da je on tvorac "Oluje" i da je provedena onako kako ju je on zamislio. Bobetko zbog svoje taštine do danas Tuđmanu ne može oprostiti što ga je 20 dana prije početka "Oluje" smijenio s mjesta načelnika Glavnog stožera i što je na njegovo mjesto imenovao pokojnog Zvonimira Červenka. Za Červenka Bobetko pak kaže da nije bio sposoban tako nešto isplanirati kao on, ali Červenko mu, na žalost, ne može više odgovoriti. Červenko je u nekoliko navrata pak naglašavao da bi bez "Oluje" Bihać pao u srpske ruke te da bi oko 160.000 ljudi doživjelo sudbinu Žepe i Srebrenice.

Nakon što je Tuđman zapovijedio početak akcije, "Oluju" je iz Glavnog stožera nadzirao njezin načelnik Červenko, a uz njega su u stožeru bili i generali Vinko Vrbanac te Pavao Miljavac. Akcijama u UN-ovom sektoru Sjever zapovijedao je današnji načelnik Glavnog stožera general Petar Stipetić, u sektoru Jug Ante Gotovina za kojim je raspisana tjeralica na temelju haaške optužnice, a general Mladen Markač osobno je vodio operacije specijalne policije u zoni Donjeg Lapca. Zapovjednici operativnih pravaca u sektoru Sjever bili su generali Ivan Basarac, Luka Džanko i Marijan Mareković, a u sektoru Jug general Mirko Norac, kome se u Rijeci sudi za navodne zločine u Gospiću 1991., te stožerni brigadiri Damir Krstićević i Ivan Korade. Knin je pak dobio vojnog zapovjednika generala Ivana Čermaka.

Červenko je kao najviši časnik o "Oluji" govorio kao "najuspješnijoj akciji HV-a u toku Domovinskog rata, a posve sigurno i u povijesti hrvatskoga naroda" te da će ona sigurno "ući u modernu vojnu povijest". Haaški sud danas, međutim, što se može iščitati iz optužnice protiv Ante Gotovine, o "Oluji" govori kao o akciji kojoj je bio cilj progon srpskog stanovništva u kojem su učinjena brojna organizirana ubojstva, pljačke, uništavanje imovine i deportacija stanovništva te da je to učinjeno s odobrenjem najvišeg državnog vrha. Kakvim oni to dokazima raspolažu, tek će se vidjeti.