Svršetkom kosovskoga rata činilo se da je na Balkan konačno stigla normalizacija. Stabilizacijski sporazum za jugoistočnu Europu, zaključen u Koelnu i 30. srpnja 1999. svečano zapečaćen u Sarajevu, postao je mit prije nego što je uopće mogao biti uspješan. Bodo Hombach, posebni koordinator sporazuma, širio je zarazni optimizam. Na Balkanu je, gdje se očekivao bogati novčani blagoslov, prihvaćen raširenih ruku. U europskoj javnosti nisu malobrojni vjerovali da su opasnosti na Balkanu napokon protjerane, pogotovo kad je u listopadu 2000. Milošević, zao duh regije, izgubio vlast.

Danas se ipak sporazum i u mnogim zemljama EU-a kao i na Balkanu opreznije prosuđuje. Nije stiglo toliko novca koliko se očekivalo. Odobreni projekti morali su prevladati mnoge prepreke prije nego što su sredstva isplaćena. Mnoga su se razočaranja mogla spriječiti da se pravodobno upoznalo s neobično zamršenom strukturom Stabilizacijskog sporazuma, a i njegovim ograničenim financijskim dometom.

Ured sporazuma u Bruxellesu s malim aparatom od oko 30 zaposlenika nipošto ne može raditi kako želi. Raspolaže tek s malim uredskim proračunom. Sredstva koja bi trebala otići na Balkan, plaćaju se izravno primateljima. Iako Stabilizacijski sporazum nije tijelo EU-a, morao je biti usklađen sa strukturama EU-a. No Stabilizacijski sporazum ne odlučuje koji će projekt na kraju biti ostvaren. Posebni koordinator može poslije konzultacija u krugu predstavnika država jugoistočne Europe i financijskih ustanova odrediti prioritete. No ipak ne može ni nekoj vladi ni Europskom povjerenstvu naložiti koji će projekt poduprijeti. Vlade članova sporazuma, banke ili Europsko povjerenstvo na kraju svojim financijskim doprinosima odlučuju koji će projekt dobiti potporu.

Na donatorskoj konferenciji u ožujku 2000. za paket brzog starta sporazuma dane su na raspolaganje 2,4 milijarde eura. Poslije godinu dana krenulo je 201 od 244 prihvaćenih projekata, svi predloženi od strane zemalja jugoistočne Europe. Budući da predstavlja izbor svih predočenih zahtjeva, popis nakana djeluje pomalo nejednoliko, iako su zahtjevi bili poredani pod tri naslova poglavlja: demokratizacija i ljudska prava, gospodarstvo te sigurnost. Potporu dobivaju primjerice televizijski programi, zaštita okoliša, zaštita manjina, stručno predstavljanje povijesnih knjiga, medijski programi ili opskrba vodom.

Lavovski dio svih sredstava potpore, 1,8 milijarde eura, predviđen je za izgradnju gospodarstva, ponajprije za infrastrukturu. Ti bi projekti, kad budu realizirani, mogli najbolje dokumentirati djelotvornost sporazuma. Njihovo planiranje i pripreme zahtijevaju dakako puno vremena. Kao paradni primjer stalno se spominje most na Dunavu koji bi trebao povezati bugarski grad Vidin i Calafat u Rumunjskoj. Troškovi su procijenjeni na 190 milijuna eura. Europska investicijska banka obećala je kredit od 95 milijuna eura. Izgradnja bi mogla početi najranije krajem 2002. Radovi popravka ceste između Drača i Kukeša (Albanija) već su počeli.

Za obnovu sustava elektrana u Bosni i Hercegovini računa se s troškovima od 225 milijuna eura u čemu će Sarajevo sudjelovati s 28 milijuna. Tu nije spomenut rok dovršenja. Adaptacija sofijske zračne luke morala bi stajati 280 milijuna eura, od čega će bugarska vlada dati 62 milijuna. Budući da su radovi na obnovi počeli još 1999., mogli bi se nastaviti. S 270 milijuna eura brzi start sudjeluje u projektu ceste Bukurešt Cernavoda, vrijednom 340 milijuna eura. Za medijske programe nije potrebna duga priprema kao za projekte infrastrukture. Ali mogli bi jedni drugima stajati na putu, osobito zato što postoje još deseci sličnih programa čiji se organizatori ne žele smjestiti pod krov Stabilizacijskog sporazuma. Od prvotnih 33 medijskih programa brzog starta, u međuvremenu su 23 počela s radom, pet je još. u pripremi, a daljnjih je pet otpalo.

U jugoistočnoj Europi, ali i na Zapadu, kritike Stabilizacijskog sporazuma sve su glasnije. Hrvatska i Bugarska primjerice ne žele vječno biti u nekoj vrsti rodbinskog zatvora s notornim izazivačima nereda. One i ostale zemlje žale se da ih se premalo sluša. O diobi sredstava na Balkanu ne vlada suglasje. 2,4 milijarde eura za brzi start razumljivo nije ništa više od kapi u moru. Prihvat bosanskih izbjeglica u europskim državama progutao je milijarde. 5,1 milijarde dolara izdano je od 1995. samo za obnovu Bosne i Hercegovine, ali tamo nije došlo do promjene raspoloženja. Neki programi Stabilizacijskog sporazuma nisu se mogli pokrenuti već i stoga što u određenim zemljama nisu postojale najjednostavnije pretpostavke. Ceste se nisu mogle graditi jer ne postoje zakoni o oduzimanju zemljišta vlasnicima.

Odgovornima u sporazumu predbacuje se da žele previše toga svladati bez praćenja programa i njihove provjere. To se uistinu prepušta mjerodavnim agencijama za projekte, primjerice Europskom povjerenstvu, Europskoj investicijskoj banci ili nacionalnim ministarstvima koji u projektima financijski sudjeluju. Neki su savjetovali da se Stabilizacijski sporazum ograniči na neka bitna područja. No ma koliko se toga može prigovoriti, bez veće spremnosti donatora ne može se puno toga pokrenuti. Stabilizacijski sporazum ni izdaleka još nije postao ono što se željelo, ali mogao bi postati bit nove politike Zapada na Balkanu, piše Heinz Brahm, do 2000. godine stručni voditelj u međuvremenu ukinutog Saveznog instituta za istočno-znanstvene i međunarodne studije u Koelnu.