Ponovno smo zasuti pozivima na jedinstvo. Gotovo su istoga intenziteta kao i u vrijeme ratnih godina. Tada smo ih mogli razumjeti. Bili smo ugroženi pa se svako disonantnije ponašanje moglo doimati nepotrebnim. Ali, što je sada, tko nas ugrožava? Oni koji na problem upozoravaju prilično su jasni. Opasnost prijeti od vanjskog svijeta oličenog u Haagu i unutarnjih snaga svrstanih u krajnjim lijevim i desnim opcijama.

Ipak, vrag ne da mira. Čudna je, osobito, vanjska opasnost. Jer, od kada postoji svijeta i vijeka, uvijek se držalo i događalo da se strana opasnost iz potencijalne, ako netko već hoće tu konstantu, pretvara u realnost samo kada su unutar neke države stvoreni uvjeti za to. Logično je onda i naravoučenije koje je tjeralo na uklanjanje unutarnjih problema jer je to najbolji obrambeni mehanizam protiv vanjskih najezda. Usprkos svim našim specifičnostima, ni u našim prilikama ništa se bitno drukčije ne može zaključiti osim da smo mi sami kovači svoje sudbine. Naime, svi će izvanjski pokušaji propasti ako u unutarnjim kretanjima budu jačale demokratske, moralne, gospodarski perspektivne, socijalno napredne tendencije. I obrnuto, otvarat će se rupe za curenje raznih vanjskih utjecaja ako u domaćim odnosima budu dominirali nered, neodgovornost, nesposobnost, nerad, korupcija, nepotizam, monopolizam, socijalna neosjetljivost, itd.

Iznesene tvrdnje dobivaju na uvjerljivosti sagledavanjem tzv. unutarnjih opasnosti na koje upozoravaju pozivatelji na jedinstvo. Svi oni upozoravaju na problem krajnje desnih i krajnje lijevih. Iako je svijet podjelu na lijeve i desne uglavnom prevladao, u našim se prilikama može govoriti o ostatku jednih i drugih. One su dokaz naše političke nezrelosti. Žive na pogreškama politike onih snaga koje sebe vide u tzv. centru.

Pokušajmo ovo sagledati na primjeru funkcioniranja naše dnevne politike. U prethodnom razdoblju vlast je obnašao HDZ. Stranka se svim silama nastojala, i još uvijek nastoji, deklarirati kao narodna i demokršćanska, otvorena novom i demokratskom, utemeljena na tradiciji najboljih muževa moderne hrvatske političke povijesti, poput Starčevića, Radića, Hebranga i inih. Dakle, u svim centrima — lijevim i desnim, ali i u onom bez atributa, čvrsto stoji HDZ. I to ne bi trebalo brinuti. Brinu na žalost rezultati vladavine te centrističke stranke. Imaju oni svoj pozitivni predznak u kome je perjanica uspješno vođeni i okončani Domovinski rat, te stvorena hrvatska država. Negativni uteg je izuzetno golem. Gotovo svi problemi s kojima se sada nosimo svoje porijeklo vuku iz razdoblja vladavine te stranke. Ona je krive temelje zasadila u mnogim područjima života, od gospodarskog i socijalnog, do političkog i demokratskog. Produkt toga dugogodišnjeg prevladanog djelovanja posljedica su i sadašnji problemi vidljivi u mnogim sferama života.

Jednako je čista slika glede odnosa u razdoblju ere koalicijske vlasti. I ona se deklarira centrističkom. Težinu tome daju njene noseće snage: SDP, HSLS i HSS, ali i drugi partneri, jer se većinom guraju u centar. Ako je to točno, a oni tako kažu, onda se promatrač zapita tko njima, koalicijskom centru, smeta da poduzme potrebne radnje za drukčije trendove u svim sferama života, poglavito u gospodarskoj. Konkretnije, zar je krivnja na desnim ili lijevim ekstremistima što je nezaposlenost prešla 20 posto; što je vanjski dug narastao na preko 12 milijardi dolara, što se sredstva od toga duga i prodaje narodne imovine neracionalno i nenamjenski troše, što su sve institucije državne uprave centralizirane, goleme i neefikasne; što je more slabosti u funkcioniranju pravne države; što se reforme socijalnog, zdravstvenog i mirovinskog područja odvijaju puževim koracima? Posebno, zar su krivi napisi u lijevom ili desnom tisku, ili takvim stavovima čelnika tih stranaka, što se ništa nije učinilo na procesuiranju više nego sumnjivih radnji u ničim neoborivoj tvrdnji o neefikasnosti izvršene pretvorbe i privatizacije, itd. Na svako od navedenih pitanja nema odgovora u kojem ne bi bila utvrđena odgovornost nositelja vlasti. Oni je ne mogu prebaciti na drugoga. Uostalom, da se može drukčije djelovati, pokazuju i rezultati zadnje sjednice Sabora, usprkos nemalim otporima. To je pouka.

Prema tome, dioba na lijeve i desne malo govori. Stranke su uspješne ili neuspješne ne po tome kako se deklariraju, već po rezultatima svoga rada. To zorno pokazuju kretanja u dijelovima svijeta s dugom političkom tradicijom. Padaju lijevi i desni kada su neefikasni. Oni se pritom ne pozivaju na jedinstvo, već zagledaju gdje su pogriješili s osnovnim ciljem kako ljudima ponuditi više i bolje i tako ponovno doći na vlast.

U svjetlu ovih spoznaja pozivi na jedinstvo se čine deplasiranima. Iz njih se ne vidi na koje se jedinstvo misli, koji mu je cilj, s kim se ide u jedinstvo. Ovo su tek neka od pitanja na koja bismo morali znati odgovor prije odluke o ulasku u bilo koje jedinstvo. Jer, tko bi pošten išao u jedinstvo npr. s ratnim profiterima, jučer, a danas s raznim mafijaškim dilerima? Tek odgovor na ova i druga pitanja otvara prostor za stvaralačko jedinstvo, koje nam uistinu treba. Svako drugo jedinstvo u funkciji je obrane postojećeg, a to ničemu ne vodi.