Samo zato što je prije godinu dana odbila zahtjev Haaškog tužiteljstva da se Miroslav Tuđman, Ivo Lučić i još nekolicina HIS-ovih djelatnika ispitaju kao svjedoci, hrvatska Vlada dobila je 18. srpnja ove godine ponovljeni nalog, u mnogo grubljoj formi: uz listu vojnoobavještajnih prvaka proširenu na tridesetak imena, u nalogu se sugerira da više nije riječ o saslušanju svjedoka, nego osumnjičenika protiv kojih se otvara istraga. Iz spomenutog je dopisa, naime, jasno da haaški tužitelji vjeruju kako su pobrojeni ljudi upućeni u sve što se tijekom hrvatsko-muslimanskog rata događalo na terenu Bosne i Hercegovine.

Nalog za saslušanjem Ivana Crnjca, Vinka Vrbanca, Janka Bobetka, Ivana Kapulara i još nekolicine hrvatskih generala odnosi se na zapovjednike koji su sudjelovali u nedopuštenim operacijama HV-a u susjednoj državi. Drugu kategoriju čine agenti i čelnici tajnih službi koji su, prema saznanjima u Haagu, poticali ili barem zataškavali ratne zločine HVO-a i HV-a. U toj kategoriji osumnjičenih špijuna spominje se, uz Tuđmana i Lučića, i Markica Rebić. Treća točka haaškog naloga obuhvaća bivše čelnike Herceg Bosne, HVO-a i HV-a koje haaški istražitelji smatraju izravnim egzekutorima ili nalogodavcima ratnih zločina, poput Slobodana Praljka, Jadranka Prlića ili Ljube Ćesića Rojsa. Agenti tajnih službi koji su na terenu prikupljali dokaze o hrvatskim ratnim zločinima i pisali izvješća svojim šefovima, haaškim istražiteljima čine potencijalno značajne svjedoke.

Doduše, glasnogovornica hrvatske Vlade demantirala je vijest iz prošlog broja Nacionala o najnovijoj seriji haaških naloga. Da je riječ o još jednom lažnom demantiju, u maniri stare HDZ-ove tradicije, svjedoči potpuno suprotna izjava Željke Antunović, potpredsjednice Vlade. Popis imena što ih je Haaško tužiteljstvo dostavilo Hrvatskoj, spada u red rutinske hrvatsko-haaške suradnje, tako je otprilike glasilo njezino objašnjenje.

No, suprotno tim uvjeravanjima o "rutinskoj" komunikaciji Haaga i Zagreba, Nacionalovi izvori tvrde da taj popis od tridesetak imena svjedoči kako su haaški istražitelji složili prilično cjelovitu slagalicu o svim razinama hrvatske invazije na susjednu državu: uključujući ratne zločine i etničko čišćenje Muslimana kao jedno od sredstava u ostvarenju konačnoga cilja - komadanju BiH i pripojenju njenih dijelova Republici Hrvatskoj. Sadržaj najnovije depeše pokazuje štoviše da Haaško tužiteljstvo drži da je HVO, zajedno s hercegbosanskim SIS-om i HIS-om, funkcionirao tek kao rezidentura MORH-a i hrvatske obavještajne zajednice.

U Haagu se, prije svega, zna da su Miroslav Tuđman, bivši ravnatelj HIS-a, i Markica Rebić, bivši šef SIS-a, godinama primali točna i precizna izvješća o svakom događaju na bosanskohercegovačkom terenu. Koliko se može suditi po popisu traženih imena, Haaško tužiteljstvo čak je vrlo precizno rekonstruiralo put kojim su pojedini istražni nalazi putovali iz Bosne i Hercegovine u MORH i zagrebačke centrale tajnih službi. Nacionalu su poznata dva primjera. Prvi: zahtijevajući ispitivanje Ivana Bandića, nekadašnjeg agenta HIS-a, Ive Lučića, bivšeg šefa HIS-ove filijale u Herceg Bosni, te Miroslava Tuđmana kao njihovog zajedničkog "vrhovnika" Haaško tužiteljstvo očito je shvatilo da je netko od spomenute trojke već u jesen 1993. raspolagao dokazima da je Slobodan Praljak izdao naredbu za masakr u Stupnom Dolu. Drugi: inzistirajući na ispitivanju Markice Rebića i Marijana Biškića, nekadašnjeg vojno-policijskog čelnika Herceg Bosne, haaški istražitelji pokazali su da znaju kako je integralno izvješće o zločinačkoj ekspediciji u Ahmićima danas skriveno u SIS-u, kamo je stiglo iz Biškićevih ruku. Istodobno, predstavnici donedavne HDZ-ove vlade godinama su tvrdili da takvog izvješća nema, svu odgovornost svaljujući na Tihomira Blaškića koji je, podsjećamo, osuđen u Haagu na 45 godina zatvora.

Drugim riječima, u Haagu je danas kristalno jasno da su "etnički čista" Herceg Bosna i HVO projektirani u tzv. paralelnoj "državnoj politici" HDZ-a, koja se oslanjala uglavnom na djelovanje tajnih službi. Na javnoj razini, kako je poznato, HDZ je priznavao teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, ali u potaji Hrvatska vojska i hrvatski špijuni ratovali su protiv Muslimana zamaskirani oznakama HVO-a i specijalnim tajnim operacijama. Zato se dokazi o ratnim zločinima i identificiranim zločincima, kako su ispravo shvatili u Haagu nalaze u Zagrebu, a ne u Mostaru. Manjim su dijelom pohranjeni u arhivu HVO-a koji je 1995. preseljen u HIS-ov podrum da bi ga vlada Ivice Račana u svibnju prošle godine izručila Hrvatskom državnom arhivu. Ista građa danas je dostupna Haaškom tužiteljstvu. Ali se mnogo veće tajne hrvatske agresije na BiH kriju u institucijama Republike Hrvatske koje koalicijska vlada čuva zaključane poput kakve "državotvorne" svetinje.

Budući da je HVO funkcionirao tek kao ispostava HDZ-a Republike Hrvatske, još mnogo iscrpniji nalazi savršeno točnih, dokumentiranih i istinitih obavještajnih istraga o hrvatskim ratnim zločinima u BiH bunkerirani su u arhivima HIS-a i SIS-a koji su i danas nedostupni, kako haaškim istražiteljima i braniteljima hrvatskih optuženika pred Međunarodnim kaznenim sudom, tako i MUP-ovom odjelu za ratne zločine i organizirani kriminal koji je s njima najčešće spojen.

Trud agenata hrvatskih tajnih službi koji su zbog tih istraga čak gubili glave, služio je, naime, Rebiću i Tuđmanu uglavnom u internim špijunskim okršajima za vlast u Hercegovini i bosansko-hercegovačkom HDZ-u. HIS-ovci su, primjerice, istraživali većinu zločinačkih akcija Mladena Naletilića Tute, pobrojivši sve međunarodne kriminalce i ubojice koji su u njegovoj Kažnjeničkoj bojni pronašli siguran azil. Iz hisovskih krugova potječe i iscrpna informacija o srpskim zarobljenicima što ih je Ljubo Ćesić Rojs vlastoručno pobio na Glamočkom polju u srpnju 1995.

Pisali su izvješća o Jadranku Prliću, kao potpisniku službene odluke o koncentracijskim logorima za muslimanske civile; istraživali su tajne bosansko-hercegovačke poslove njegovog kuma Vladimira Zagorca, te zapovijedi što ih je Bruno Stojić, herceg-bosanski ministar obrane, pisao tzv. specijalnim postrojbama, zaduženim za najprljavije ratne misije.

Špijunskom infrastrukturom SIS-a, Gojko Šušak, tadašnji ministar obrane, i Markica Rebić obračunavali su se s Miroslavom Tuđmanom, Lučićevim i Prlićevim zaštitnikom. I obratno, Miroslav Tuđman sa svojim HIS-om ratovao je protiv Rebića i Šuška, Ćesićevih i Naletilićevih političkih pokrovitelja. Sukob je dosegao vrhunac u jesen 1998. kada su Rebićevi sljedbenici iz hercegovačkog SIS-a sasvim doslovno deložirali HIS-ovsku filijalu u Mostaru, demolirali njihove urede i opljačkali svu dokumentaciju. Bio je to finalni čin u Rebićevoj pobjedi nad Miroslavom Tuđmanom koji je neznatno prije toga smijenjen sa svoga ravnateljskog mjesta. Premda su Haaškom tužiteljstvu danas poznati i ti detalji iz kratkotrajne povijesti Herceg Bosne, za njih je relevantna samo jedna činjenica: unatoč izvrsnoj informiranosti o ratnim zločinima HVO-a i HV-a u BiH, nijedna frakcija hrvatske obavještajne zajednice ništa nije učinila da spriječi ratne zločine ili da barem naknadno kazni ratne zločince. Štoviše, neki od njih promovirani su na vrlo visoke vojne i obavještajne funkcije, što znači da ratni zločini nisu bili samo prešutno oprošteni, nego i demonstrativno nagrađivani. U Haagu se, usto, nije zaboravilo da su četvorica neposrednih egzekutora iz Ahmića godinama mirno živjeli u Hrvatskoj, uz tzv. obavještajnu i kontraobavještajnu zaštitu SZUP-a, fiktivne dokumente na lažna imena i mjesečnu apanažu iz državnog proračuna. Do danas, međutim, nitko nije kažnjen zbog njihovog prikrivanja.

Prema statutu Haaškoga tribunala riječ je o vrlo teškom krimenu: veći dio optužnice protiv generala Ante Gotovine posvećen je ubojstvima srpskih civila tijekom oslobodilačke akcije "Oluja"; nigdje se ne kaže da su postrojbe time realizirale izričite naredbe zapovjednika splitskog Zbornog područja, ali se tvrdi da su se egzekucije događale uz njegovo znanje i njegov, dakle, prešutni blagoslov. Ako do Gotovine nisu stizale informacije od pripadnika hrvatskih obavještajnih službi, sugerira optužnica, izvješća o "čišćenju" Srba dobivao je od nadležnih pripadnika Mirovnih snaga Ujedinjenih naroda u UNP-a zonama koji su to motrili iz neposredne blizine.

Utoliko je logično da su se na popisu haaških zahtjeva jedan uz drugoga na kraju našli špijuni i vojnici s tri potpuno različite uloge u provođenju tzv. hrvatske državne politike u susjednoj državi: i Ivan Bandić, HIS-ov agent koji je učinio sve što je bilo u njegovoj moći da istraži ratne zločine, i Ljubo Ćesić Rojs, koji je, kako tvrdi više svjedoka, pobio razoružane zarobljenike, i Ivo Lučić, koji je o tome pričao predsjedniku Tuđmanu, i Miroslav Tuđman, bivši šef HIS-a, ponajbolje obaviješten o svakom zločinu i svakom zločincu. U tom lancu ljudi, samo je jedan u potpunosti nevin.

Još u travnju 2000. Haaško tužiteljstvo tražilo je od hrvatske vlade da njihovim istražiteljima omogući razgovor s cijelim nizom bivših i aktivnih djelatnika HIS-a i SIS-a koji su pisali ili primali izvješća o zločinačkim misijama HVO-a. Kako su, naime, već tada imali cjelovitu sliku, ne samo o ratnim zločinima, nego i strukturi hrvatske obavještajne zajednice, od Herceg Bosne do Zagreba, razgovorom s hrvatskim špijunima nastojali su, očito, zakrpati manjak dokumenata skrivenih u HIS-ovim i SIS-ovim podrumima. Uz Miroslava Tuđmana, Haaško tužiteljstvo osobito je inzistiralo na razgovoru s Ivom Lučićem, njegovim osobnim prijateljem, sponzorom i pomoćnikom za Herceg Bosnu.

Opet kao nastavak tradicije HDZ-ovog režima koalicijska vlada Ivice Račana donijela je odluku da se traženi obavještajci ne oslobode čuvanja državne tajne. Odluka je tek drugim riječima označila odbijenicu. U tome je presudno bilo mišljenje Gorana Granića, potpredsjednika Vlade, da ne postoji država na svijetu koja bi svojim špijunima dopustila otkrivanje njihovog identiteta i njihovih špijunskih zadaća. Zato je zahtjev ponovljen godinu poslije, 18. srpnja 2001., u formi koja više ne trpi mnogo prigovora. Sada je rizik mnogo veći: generali Rahim Ademi i Ante Gotovina, kako tvrde stručnjaci, danas možda ne bi bili haaški optuženici da su im hadezeovske vlasti dopustile susret s haaškim istražiteljima u fazi preliminarne istrage.