Jutarnji list: 07. 08. 2001.
Vlada bez stava
Zdenko Duka
U ovom inače tradicionalno idiličnom, najljenijem dobu hrvatska vlast, a Vlada napose, prima najžešće kritike. Prošla su tek tri tjedna otkako je Vlada dobila u Saboru gotovo trijumfalni 80-postotni prolaz na glavnom političkom pitanju, Haagu, a već se na nju stropoštavaju bujice gnjeva i optužbi.
Poklopilo se baš da se istoga dana istrčala dosad najispolitiziranija Sinjska alka, da su zbog Gotovine i Norca pripadnici vlasti i opozicije uglavnom odvojeno obilježavali i slavili dan oslobođenja Knina te da su biskupi u molitvama za domovinu najviše vremena, posve svjetovno, posvetili političkim prodikama protiv vlasti.
Politički udar zbog Haaga došao je iz poznatih miljea. Nije iznenadio premda se u Sinju prvi put dogodilo da alkarski slavodobitnik odbije primiti darove iz ruku izaslanika Predsjednika Republike. Prvi put - iako su Sinjani u povijesti sportski trčali Alku u ideološki posve različitim sustavima i dok su bili u sklopu posve različitih državnih granica (i za kralja Aleksandra, i za Pavelića, Tita i Tuđmana), pa im tadašnje vlasti nisu toliko smetale...
No, ako se glavni fitilj aktivira, razlog neće biti u političkom, nego u socijalnom nezadovoljstvu kao posljedici krajnje nejasne, netransparentne, zakulisne i besciljne Vladine ekonomske i socijalne politike. Jučer smo u Hrvatskom telekomu čuli da se Vlada navodno složila s nevjerojatno bezobraznim poskupljenjem telefona za koje je se iz HT-a objašnjava da će iznositi od 12 do 24 posto, a iz svih novinskih analiza proizlazi da pretplata plus lokalni razg
ovori (što čini više od 70 posto prihoda) poskupljuju više od tri puta. Osim toga, poskupjeli su plin, mlijeko, obvezno osiguranje automobila.Deutsche Telekom u prvih šest mjeseci trpi gubitak od 400 milijuna eura pa valjda mu sada treba, uz veliku dobrohotnost Vlade, omogućiti da na hrvatskom i ostalim kolonijalnim tržištmna ostvari hiperprofit! Budući da im je Vlada prodala HT kao bivši većinski vlasnik toga monopolističkog poduzeća, bez obzira na to što bi to možda bilo flagrantno miješanje politike u tobožnju tržišnu ekonomiju, Vlada bi se trebala izjasniti o lakoći takva preuzimanja.
Nadalje, strahovito je cinično dobiti izbornu kampanju i na obećanju povrata duga umirovljenicima, onda taj povrat djelomično, u ratama, početi realizirati, a zatim predložiti da se za isto onoliko za koliko su mirovine povećana (oko desetak posto), oporezivanjem - smanje. Izgleda baš kao da Vlada namjerno iritira ljude.
O sporazumu s MMF-om u našoj se javnosti još uvijek ništa ne zna. Zna se jedino to da MMF nigdje nije potaknuo gospodarski razvoj, nego je zahtijevao da se brojnim socijalnim restrikcijama smanjuje državna potrošnja. Slovenci, primjerice, nemaju sporazum s MMF-om. Kad su poznati hrvatski ekonomisti prije nekoliko mjeseci osporavali potrebu potpisivanja takva sporazuma, Vlada je odbila svaku moguću kritiku tako što je izbjegla polemiku. A što nas dalje čeka, odnosno što će od Račana još zahtijevati MMF - ne znamo.
Ako se samo gleda kako će se postojeći kolač raspodijeliti, a ne to tko će tvoriti novi, onda ni nama ni državi neće ostati ništa. Mjera za poticaj i rast nema, ne zna se što je osnovna ekonomska orijentacija, koji je cilj i kako do njega stići.
Burnog i raskolnog 5. kolovoza najavljeno je i moguće nesuglasje između Vlade i Sabora (Tomčić je nezadovoljan zbog poskupljenja HT-a i neće glasovati za oporezivanje mirovina), a razmjena vrućih pisama između Vladine glasnogovornice i glasnogovornika Ureda Predsjednika Republike (bez obzira na demanti Aleksandre Kolarić) pokazuje da odnosi Mesića i Račana nikada nisu bili gori.
Premda iz druge pozicije od crkvene ili svjetovno desničarske sada mi se čini da optužbe protiv Račanove vlade za međunarodno sluganstvo nisu bez osnove. Neprocesuiranjem ratnih zločina Hrvata u Hrvatskoj (osim Norca i Oreškovića) i vjerojatno namjernim propustom da na vrijeme uhiti Gotovinu Vlada je pokazala da joj doista nije cilj zadovoljenje (i međunarodne) pravde i istine, nego samo nevoljko popušta Haagu. Kako je međunarodna zajednica jača, smatra da joj se nema smisla opirati.
Ova vlada nikada nije suvislo govorila o Domovinskom ratu. Na primjer, da je povijesna Tuđmanova zasluga što je osamostalio Hrvatsku iz ralja tada fašističke, osvajačke Miloševićeve Srbije, ali i da su Tuđman i HDZ još prije rata počeli provoditi šikanu nad hrvatskim Srbima, smatrajući to tobožnjim revanšom za tobožnju podređenost Hrvata u SFRJ. Također vlast nije ništa artikulirano prozborila o ulozi Hrvatske u ratu u BiH. Možda je, ako o tome ima bilo kakva stava, Račan trebao jasno reći u čemu je Tuđman imao pravo, a što je činio krivo i zbog čega bi mu, da je živ, prijetila haaška optužnica. Ali, Račan je to izbjegao. Ovako se zapravo čini da su Račan i Vlada na strani desničara iako desničari u to ni u snu ne mogu vjerovati.
Isto tako Vlada nema stava ni o svojem novom socijalnom paketu, osim što zna da ju je na donošenje pritisnuo Washington.