Alkarski vojvoda Ante Kotromanović, vidno uzbuđen, pozvao je u svom vehementnom i strastvenom govoru na ovogodišnjoj političkoj parodiji Sinjske alke upravo političare da “zaštite nacionalne interese, a neka ih ne ugrožavaju”. Ne treba okriviti vojvodu što se poveo za jezičkom političkom modom u Hrvata i uhvatio se sintagme “nacionalnih interesa”. To, uostalom, čine gotovo svi političari od trena kada je pokojni predsjednik Tuđman prvi uporabio taj pojam. Što je to, uopće, “nacionalni interes(i)”, izraz koji domoljubnom uhu zvuči toliko lijepo i uzvišeno?

Žao mi je što se vrsnom ekspertu političke komunikacije, profesoru Miloradu Pupovcu, miješam u njegovu užu specijalnost. Isto tako, dugujem ispriku i profesoru Radovanu Vukadinoviću, koji je prvi u nas uveo taj pojam u svojoj teoriji međunarodnih odnosa. Da je vojvoda Kotromanović pročitao bar neku od mnogih knjiga koje je napisao profesor Vukadinović, tada bi kao i njegovi politički mentori, saznao da je pojam “nacionalni interes” uvezen u hrvatsku političku komunikaciju iz američke teorije međunarodnih odnosa. Naime, u Americi se pod pojmom “nacionalni interes” podrazumijevaju osnovne vrijednosti, za koje se država-nacija bori i želi ih očuvati po bilo koju cijenu. O američkom nacionalnom interesu prvi je progovorio otac američke nacije George Washington. Veliki austrijski sociolog Max Weber definirao je nacionalni interes kao zbroj privatnih individualnih interesa koji su istovremeno materijalni i idealni i koji upravljaju Ijudskim djelovanjem. Sredinom pedesetih godina u američku vanjsku politiku taj je pojam unio Hans Morgenthau: “Nacionalni interes je jednostavno onaj interes, koji definira država i koji se očituje u razlici između poželjnog i mogućeg”.

I tu dolazimo i do nesporazuma o nacionalnom interesu u nas, danas. Kao što vidimo, to nije nikakav “etnički interes”, dakle interes naroda, već države kao cjeline. Kad je Tuđman počeo rabiti taj pojam, kao uostalom i neki naši političari, jednostavno su previdjeli da se pojam ”nation” (nacija) prevodi s modernog engleskog kao “država”, a ne kao “narod”. Toj konfuziji pripomogli su i pravnici zagrebačke škole koji pogrešno prevode primjerice, Ujedinjene nacije s “Ujedinjeni narodi”, kada bi doslovni hrvatski prijevod morao biti “Ujedinjene države”.

Ispričavam se čitateljima, jer sve to izgleda užasno dosadno, pa čak i meni koji o tome pišem. Ali, da bismo razotkrili misterije politickog života, da bismo politiku učinili transparentnom, moramo koristiti i njezin stručni rječnik, a ne iskrivljeni rječnik naših suvremenih političara i demagoga.

“Nacionalni' interes” je, dakle, interes države, cjeline, koji nastaje kao zbroj privatnih interesa. Jasno je da taj nacionalni interes definira vladajuća politička stranka (ili koalicija stranaka), a iza njega stoji konsenzus, izražen većinskim brojem glasova koji je dobila ta stranka ili koalicija.

“Nacionalni interes” Franje Tuđamana svodio se na etnički interes Hrvata: podijeliti Bosnu i ostvariti Veliku Hrvatsku, očistiti Hrvatsku od Srba, stvoriti “srednju silu” na Balkanu koja će djelovati kao policajac u regiji, izgraditi autoritarnu i autarhijsku državu koja će razviti svoj model “demokracije”, a u biti nacionalističke diktature i nametnuti Europi taj model, prisiljavajući je da prihvati Hrvatsku kakva jest bez prave interakcije s demokratskim i kulturnim vrijednostima suvremene Europe.

Naši su političari, sadašnji vlastodršci, nastavili rabiti taj pojam “nacionalni interesi”, a da ga nisu definirali i objasnili političkoj javnosti kako bi to trebali biti interesi države koja, se sastoji od građana - pojedinaca i koji se ostvaruju samo u prihvaćanju osnovnih vrijednosti demokracije. A u Europi, to znači prihvatiti one vrijednosti koje spadaju u teško prevodiv pojam koji je skovala Europska unija “aquis communitaire” - cjelina vrijednosti europske demokracije i integracije. Zato je i vojvoda Kotromanović povevši se za političarima, lansirao apel za zaštitu nacionalnih interesa, a protiv njihova ugrožavanja. On nije kriv osobno što ne razumije stvari, ali su krivi njegovi pretpostavljeni što mu nisu objasnili što je to taj famozni i “mistični” nacionalni interes. A političari su krivi, što i sami ne razumiju taj pojam, ali ga tako olako rabe i time unose konfuziju u javnost. I oni bi morali proći neku “školicu demokracije”, jer padaju na osnovnom ispitu političke komunikacije. Uzalud im svi glasnogovornici! Bilo bi im dobro da poslušaju mudru profesoricu Mirjanu Krizmanić, koja tvrdi da se i politika mora temeljiti na struci.