Vjesnik: 08. 08. 2001.
Hajduci, jataci i kapelani prizivaju prijevremene izbore
Posljednji istupi dije
la biskupa potvrdili su da Bozanić nema autoritet među njima / Tvrdolinijaši u Crkvi, zajedno s desnim blokom i dijelom časnika, žele isprovocirati prijevremene izbore / Pritom se služe retorikom i strategijom vlastitih najljućih neprijatelja - partizana i velikosrbaGORDAN PANDŽA
ZAGREB, 7. kolovoza - Proslava Dana domovinske zahvalnosti konačno je glasno i jasno potvrdila ono što se već dugo šapuće kroz medijski eter, a to je da nadbiskup Josip Bozanić, kao prvi čovjek Crkve u Hrvata, nema autoritet među većinom hrvatskih biskupa, jer ga svojom - za neke pomirljivom, za druge neodređenom i lelujavom - crkvenom politikom nije uspio steći.
Jednostavno, dio biskupa tvrdolinijaša, koji su svoj nacionalno orijentirani katolički profil kalili u olovnim vremenima ateističkog i anacionalnog komunizma, nije se u stanju prilagoditi novim vremenima. Stoga nastavlja sa starom strategijom u kojoj je podilaženje psihologiji mase i tekućim emocionalnim stanjima pastve prioritet nad principima i zakonima.
Računica je jednostavna: sve vlasti su prolazne, svi zakoni se mijenjaju, ali Crkva ostaje sa svojom pastvom (štoviše, živi od nje, a ne od Vlade) i stoga mora pažljivo osluškivati i slijediti njeno bilo. Čak i onda kada dobar dio te pastve, zaslijepljen emocionalnim ar
gumentima i populističkom politikom desnog oporbenoga bloka koji njome manipulira, nije u stanju vidjeti nedosljednost i neprincipijelnost te politike.No za zdrav razum, koji je u stanju izdići se iznad iracionalnih argumenata, problem oko kojega se vatra potpiruje već mjesecima - sasvim je proziran.
Sažeo ga je u jednoj rečenici na svojoj misi za Dan domovinske zahvalnosti, pomoćni biskup zagrebački Josip Mrzljak, čovjek koji je čitav svoj svećenički vijek proveo u pastoralnom radu i (barem do sada) nikad svoje svećeničko poslanje nije zamijenio s političkim. Stoga i nije dozvolio da politikantske strategije u njegovoj propovjedi zamijene temeljne kršćanske principe.
Što je tom prilikom rekao mons. Mrzljak? Nešto vrlo jednostavno, nešto što bi svakom iskrenom vjerniku i pravdoljubivu čovjeku trebalo biti jasno naočigled. »Obrambeni rat kakav je bio naš Domovinski rat, uvijek će biti opravdan, no ni jedan zločin, ni u kakvom ratu, nikad neće biti opravdan«, rekao je u svojoj homiliji Mrzljak, pozivajući tom prilikom vjernike da mole za državno vodstvo, branitelje, one koje se krivo optužuje, ali i za one koji su u žaru emocija počinili nešto što je protivno kršćanskom nauku.
Međutim, ono što u svojim propovijedima javno poručuje vjernicima dio biskupa (u sprezi s desnim političkim blokom, umirovljenim generalima i dijelom aktivnih časnika, koji bi svi očito željeli samozvano voditi državnu politiku mimo demokratski izabranih struktura), daleko je od kršćanskih principa, istine i pravednosti.
Osim toga, to ne vodi smirivanju iracionalnih strasti u podijeljenom narodu, već njihovu raspirivanju i lukavom provociranju daljnjih nereda, planski smišljenih kako bi se na eventualnim prijevremenim izborima smijenila aktualna vlast.
Jer kako drugačije shvatiti riječi vojnog biskupa Jurja Jezerinca, šibenskog biskupa Ante Ivasa, pomoćnog đakovačkog biskupa Đure Hranića, u kojima Vladu bez skrupula i poštivanja legitimnih institucija, optužuju da želi zadržati vlast trgujući generalima. Istina, treba reći da je biskup Hranić spočitnuo bivšoj vlasti da je na zločine trebala odmah reagirati, a ne čekati pritiske izvana i optužnice iz Haaga.
No, gdje su bili ti biskupi tada kad je trebalo kršćanski dignuti glas protiv zločina, osveta, paleža i otimačine, prozvati bivšu vlast za neprocesuiranje i prikrivanje tih zločina, usprotiviti se pokušaju »potplaćivanja Haaga« izručivanjem bosanskih Hrvata, čime je hadezeovska vlast pred međunarodnom javnošću de facto priznala koliki je bio njen utjecaj na tamošnju politiku i ratnu strategiju? Zašto ti isti biskupi ne kažu iskreno svojoj pastvi, da hrvatske ratnike ne bi sad trebalo zvati u Haag po zapovjednoj odgovornosti, da se na vrijeme istražilo pojedine zločine i sudilo odgovornim pojedincima? Osim ako iza njih nije stajala i »siva«, paralelna zapovjedna struktura.
Umjesto toga, pred javnost se izlazi s retorikom i strategijom koja čudovišno naliči onima protiv kojih se Crkva i desnica najviše obrušavaju.
Naime, nalik je partizanskoj strategiji po kojoj su »pobjednicima pripadala sva prava«, pa su se masovni poslijeratni zločini iz osvete, proglašavali narodnim herojstvima. Nalik je i onoj velikosrpskoj huškačkoj demagogiji o »svjetskoj zavjeri protiv nebeskog naroda«, koja je težila tome da taj narod u svom despocijskom kazamatu izolira od civiliziranog svijeta s jeftinim parolama: »Radije ćemo jesti travu, negoli služiti svjetskim moćnicima!«
A nije daleko od toga da svojom ograničenošću i logikom sile (iznad zakona i poretka), neki ovdašnji hajduci, politički im jataci i duhovni kapelani pokušaju i Hrvate gurnuti u sličnu situaciju.