Vjesnik: 09. 08. 2001.

Hrvatska i Slovenija strateške saveznice u zaštiti vlastitih interesa

Iz slovenskih smo diplomatskih kuloara doznali kako se Hrvatsku nastojalo pridobiti za to da umjesto odštete u novcu talijanskoj državi prepusti suverenitet nad nekim napuštenim selom u Istri, što bi ga talijanska država uredila kao nekakvo središte za optante/ Odricanje od suvereniteta nad pojasom hrvatskih teritorijalnih voda nije kompenzirano samo umekšavanjem buduće schengenske granice, nego je i zalog za obranu međunarodnih sporazuma od nacionalne važnosti

DAVOR GJENERO

Problem odnosa s Italijom i optantske imovine posljednjih je tjedana u središtu pozornosti i slovenske i talijanske javnosti. Nova talijanska administracija, unatoč drukčijim Berlusconijevim najavama u kontaktu sa slovenskim premijerom, nastoji ostvariti jedno od svojih predizbornih obećanja svom biračkom tijelu i dovesti u pitanje rezultate Osimskoga i Rimskoga sporazuma, što ih je Italija sklopila s bivšom Jugoslavijom.

Njima je bilo riješeno pitanje razgraničenja država, a zatvoreno je i pitanje prava optanata, onih koji su se, nakon što je mirovnim sporazumom Istra pripala Hrvatskoj i Sloveniji, odlučili za iseljenje i odlazak u Italiju.

Rimskim sporazumom Jugoslavija se obvezala Italiji platiti odštetu za ostavljenu optantsku imovinu, a talijanska je država preuzela obvezu isplate nadoknade štete svojim državljanima. Tim je sporazumom optantsko pitanje trebalo biti zatvoreno jednom za svagda.

Nakon uspostavljanja Hrvatske i Slovenije kao suverenih država, one su međusobno podijelile obvezu proizišlu iz Rimskoga sporazuma.

Slovenija, koja je sve vrijeme imala ozbiljne administracije, godišnje iz proračuna izdvaja obrok za tu odštetu i deponira ga u stranoj banci, kako bi Italija u svakom trenutku mogla preuzeti novac koji joj prema sporazumu pripada.

Prethodna je vlast u Hrvatskoj, međutim, pitanje financijske obveze iz Rimskoga sporazuma ostavila neriješeno.

Unatoč retorici o zaštiti nacionalnih interesa i neprestanu sumnjičenju demokratskih i neupitno domoljubnih lokalnih vlasti u Istri da zagovaranjem multietičnosti, suživota i bilingvalnosti »rashrvaćuju Istru«, bivša je vlast u Hrvatskoj svojim ignoriranjem međunarodnih obveza zapravo dovela u pitanje zaštitu nacionalnog suvereniteta na ovom dijelu domovine i omogućila ugrožavanje sporazuma, naslijeđenoga od nekadašnje države, a koji je u korist Hrvatskoj.

Ustrajanje na poštivanju Osimskoga i Rimskog sporazuma Sloveniji je već predstavljalo problem u približavanju Europskoj uniji, jer je Italija nastojala odustajanje od sporazuma i naturalnu restituciju optantske imovine definirati kao preduvjet institucionalnom dijalogu Slovenije i Unije.

Slovenska se administracija talijanskom pritisku oduprla pristajanjem na »španjolski kompromis«, prijedlog Javiera Solane, prema kojemu Rimski sporazum ostaje na snazi, ali optanti dobivaju pravo stjecanja nekretnina u Sloveniji prije negoli ostali državljani Unije.

Iako je već prethodna talijanska administracija nastojala osporiti Rimski sporazum, Berlusconijevoj je vladi to očito jedan od prioritetnih ciljeva.

Za započetu neugodnu »šahovsku partiju«, u kojoj je jedan od važnih igrača Berlusconijev savjetnik i »veleposlanik u sjeni« Gianni De Michelis, što ga i u Hrvatskoj i u Sloveniji pamtimo kao neugodna igrača iz vremena osamostaljivanja, tadašnjega ministra vanjskih poslova, slovenska je vlada ozbiljno pripremila svoju javnost.

Talijanska je administracija pak svoju političku ofenzivu, koja je za sada usmjerena prema Ljubljani, najprije namjeravala povesti preko Hrvatske.

Iz slovenskih smo diplomatskih kuloara doznali kako se Hrvatsku nastojalo pridobiti za to da umjesto odštete u novcu talijanskoj državi prepusti suverenitet nad nekim napuštenim selom u Istri, što bi ga talijanska država uredila kao nekakvo središte za optante.

Hrvatsko odustajanje od sporazuma i ponovno otvaranje pitanja, koje je jednom već bilo zatvoreno, omogućili bi lakše rušenje sporazuma i u odnosu prema Sloveniji.

Po svemu sudeći, sadašnji je vrh hrvatskoga Ministarstva vanjskih poslova izbjegao takvo instrumentaliziranje Hrvatske, pri čemu je, čini se, važnu ulogu odigrala zamjenica ministra Vesna Cvjetković Kurelec, izbjegavši da za njena prvog susreta s talijanskim kolegom Robertom Antonioneom to pitanje postane predmetom razgovora.

Da je hrvatska administracija pristala na takav razgovor – a neozbiljnost u zaštiti političkih stečevina, što ju je pokazivala prethodna vlast (prije svega tadašnji zamjenik ministra Ivo Sanader, u čiji je resor Italija spadala), ali i nekompetentni »profesionalci«, koji su ostali u Ministarstvu vanjskih poslova i nakon smjene vlasti, gurali su je prema tome – Antonioneu bi bilo lakše već na njegovu prvom sastanku u Ljubljani, prošloga tjedna, domaćine primorati na razgovor o odustajanju od Rimskoga sporazuma.

Time bi s vremenom, naravno, Slovenija ponovno radila na štetu Hrvatskoj, a kad-tad Hrvatska bi bila primorana na nove ustupke.

Sporazume, što su ih premijeri Račan i Drnovšek nedavno postigli, a predstavnici vlada parafirali, moguće je u kontekstu talijanskog pritiska na Sloveniju iščitati bitno drukčije od čitanja kakvo su hrvatskoj javnosti nametnuli predstavnici prethodne vlasti i nazovidomoljubi, među kojima su posebno istaknuti kvazidiplomati iz prethodnog sustava, koji su u prošlih deset godina činili sve da se spriječi uređivanje međudržavnih odnosa.

Slovenija i Hrvatska, sa »zatvorenim« međusobnim problemima, mogu biti strateške saveznice u zaštiti skupnih interesa, a očuvanje Osimskoga i Rimskoga sporazuma svakako jest zajednički interes.

Odricanje od suvereniteta nad pojasom hrvatskih teritorijalnih voda nije kompenzirano samo umekšavanjem buduće schengenske granice, nego je i zalog za obranu međunarodnih sporazuma od nacionalne važnosti.

U uvjetima kad iz svake ladice ispada poneki neriješen problem i neugodno iznenađenje, koje govori o upitnosti načina kako je prethodna vlast na međunarodnom planu štitila nacionalne interese, aktualnoj je administraciji teško voditi transparentnu politiku i za nju stjecati potporu javnosti.

Budući da među u Ministarstvu zatečenim diplomatskim profesionalcima na važnim položajima ima i onih bez visokoga obrazovanja ili onih koji su formalnu naobrazbu stekli kao ljudi u godinama i »državni dužnosnici«, a koji »javnu diplomaciju« doživljavaju kao spletkarenje u medijima protiv nositelja izabrane nove izvršne vlasti ili suprotstavljena lobbyja, prikazujući sebe kao konstantnu žrtvu, i u prethodnom i u sadašnjem sustavu, izvršna vlast nema instrumenta koji bi joj omogućavao komunikaciju s javnošću i prezentaciju vrijednosti što ih ostvaruje svojom vanjskom politikom.

Premijer je sporazumima sa svojim slovenskim kolegom stvorio preduvjete za važno političko savezništvo, a ministar vanjskih poslova i njegova zamjenica iskorištavaju manevarski prostor što im je otvoren.

Javnost o tome ne zna mnogo, kao što ne zna ni kakve su posljedice neodgovornosti prethodne administracije prema hrvatskim međunarodnim obavezama.

Tako oni koji su de facto rušili hrvatski nacionalni interes otvaranjem prostora da pitanja, što su jednom već bila zatvorena sporazumom tadašnje Jugoslavije s Italijom, mogu biti ponovno otvarana, galamom o »odricanju od suvereniteta« grade image »branitelja nacionalnih vrijednosti«, a oni koji ustrajnim radom otklanjaju zatečene propuste postaju »nacionalnim izdajnicima«.

Aktualna administracija sama snosi odgovornost za to da što nije raspustila nekompetentan »diplomatski« aparat, koji sada opstruira njen rad, ali i nacionalne interese, a s pozicije nacionalnog interesa važno je da se Hrvatska počinje ponašati kao ozbiljna zemlja, da štiti sporazume koji joj idu na ruku i stvara saveznike u zaštiti svojih interesa.

Autor je politički analitičar, član je Savjeta Ministarstva vanjskih poslova.