Vjesnik: 09. 08. 2001.
»Da nije bilo magle, zauzeli bismo vojarnu!«
Vojarna je oduvijek bila u Hrvatskoj, što je potvrđeno i Ugovorom o granici između Hrvatske i Slovenije, ali na njoj se vijorila slovenska zastava, a unutra su bili slovenski vojnici / »Do "93. tu je bilo stiske, a otad imamo prave dobrosusjedske odnose«, rekao nam je stanovnik toga kraja / Na Svetu Geru danas najčešće dolaze lovci, ali i izletnici na piknike, i naši i njihovi
Na Svetu Geru krenuli smo kako bismo se na licu mjesta uvjerili u crtu razgraničenja koja je nedavno predložena Ugovorom o granici između Hrvatske i Slovenije. Sveta Gera dugo je bila simbolom međudržavnih nesuglasja, a danas je, čini se, postala jednim od najlakše rješivih problema. Iako, još uvijek se na vojarni vijori slovenska zastava...
Nakon poduljeg putovanja od Zagreba do Sošica, sela na Žumberku gdje završava asfaltirana cesta, zaustavili smo se pred obližnjim kafićem kako bismo se raspitali o daljnjem putu i - telefonirali. Naime, zbog velikog broja brežuljaka već dobar dio puta nismo imali signal na mobitelu. Vlasnik nam je objasnio kako do Svete Gere vodi neasfaltirana cesta duga oko 11 kilometara, a na naš pokušaj da čujemo njegovo mišljenje o novom dogovoru o
granicama, samo je odmahnuo rukom i nešto rekao sebi u bradu. Zahvalili smo na telefonu i krenuli makadamom prema odredištu.Pitome brežuljke i uz put razbacana sela ostavili smo iza sebe, a uslijedio je težak uspon kroz šumski put. Odmah nam je bilo jasno kako cesta nije jako prometna, a uspon su otežavale utoline nastale od vode koja se, pretpostavili smo, slijeva s potoka na brdu te poveće stijene nasred puta. Do vrha Svete Gere nismo sreli doslovce nikoga, što je samo povećalo naš strah od eventualnog
kvara na automobilu.Uskoro se pred nama stvorio visoki odašiljač pokraj kojeg su bile dvije crkvice: jedna sasvim razrušena i tik do odašiljača i druga, veća i očuvanija, na istočnoj strani. Na ostacima male crkve stajao je natpis na slovenskom jeziku: Razvaline Crkve Sv. Jera, Župnija Šentjernej, a na očuvanijem sakralnom objektu pisalo je Kapela Sv. Ilije, 16. stoljeće, uz ploču postavljenu prigodom obilježavanja 900 godina Zagrebačke biskupije.
Kako smo prije bili upoznati s detaljima novog Ugovora o granici, iznenadilo nas je što je tim rješenjem predviđeno upravo suprotno: crkva Svete Gere pripala bi Hrvatskoj, a crkva Svetog Ilije Sloveniji. Odašiljač bi trebao pripasti Sloveniji, a cesta između crkvica Hrvatskoj. Doduše, dodano je kako je u slučaju crkvica moguće i obrnuto rješenje, ali što nema smisla, nema...
Kad smo malo prošvrljali proplankom, odjednom smo se našli pred prekrasnom panoramom Dežele. Po ploči koja je tu postavljena saznali smo kako je gradić u dolini Novo Mesto, dok smo na brdu zapazili kućicu s antenama i natpisom »Radio klub Novo Mesto«.
Nekoliko koraka bilo je dovoljno da se vratimo u Hrvatsku pa smo krenuli prema vojarni. Jest da je vojarna oduvijek bila u Hrvatskoj, jest da je to i ovim Ugovorom potvrđeno, ali na vojarni se vijorila slovenska zastava, a unutra su bili slovenski vojnici. Ne bez straha fotografirali smo vojarnu, iako ćemo poslije saznati da se tu već odavno slobodno šeću i Hrvati i Slovenci. Uostalom, jedini vojnik kojega smo vidjeli bio je previše zaokupljen tjelovježbom da bi nas primijetio.
Opet nas je čekao onaj isti put, samo nizbrdo. Sad smo već molili boga da nekoga sretnemo - ne zbog auta, već zbog reportaže. I kad smo gotovo izgubili svaku nadu, pri kraju puta pred nama se stvore dječak na biciklu i stariji mještanin. Očito nešto nije bilo u redu s Renaultom 4 parkiranim uz put. Nakon što su spremno pozirali fotoreporteru, rado su i odgovarali na postavljena pitanja.
– Ma, tu vam je samo u početku bilo stiske, negdje do "93., a otad imamo prave dobrosusjedske odnose, rekao nam je stariji od njih, predstavivši se kao Marijan Čerin. Obojica su, kažu, iz Sošica, odnosno iz jednog od obližnjih »priselaka«.
– A ovaj mali, on vam je Damir Hranilović, sin načelnika općine Žumberak, nastavio je Marijan. No, kada smo Damira upitali broj telefona očeva ureda, rekao nam je kako je otac bio načelnik, ali više nije...
Kada smo ga, pak, upitali za slovenske vojnike u vojarni, Marijan se »razvezao«.
– Oko vojarne se može slobodno šetati, ali nije uvijek bilo tako. Bilo ti je "91. nas osam entuzijasta koji smo išli zauzeti vojarnu s puškama. Tada je vojarnu držala JNA, ali nas je magla omela. Da nije bilo magle, ne znam šta bi bilo... Sad je tu sve mirno. Na Svetu Geru najčešće dolaze lovci, ali i izletnici na piknike, i naš
i i njihovi. Policija se skroz smekšala. Često odemo u Sloveniju, u selo Radovice. Ono je malo veće pa kad nam nešto treba, odemo tamo bez problema.A jeste li čuli da bi crkva Svetog Ilije trebala pripasti Slovencima, priupitamo.
– E, ne može tako, Sveti Ilija uvijek je bio naš, samouvjereno odgovori Marijan. Tu je završio naš razgovor. Pozdravili smo se s mještanima i krenuli natrag u Zagreb. U redakciju smo se javili čim smo dobili signal na mobitelu, negdje oko Jaske...
Milan Koštro