Potkraj rujna ovogodišnji će državni proračun pretrpjeti i drugi rebalans. Čak i kad ne bi bio kolovoz, mjesec koji u novinarskim krugovima slovi kao sušan što se tiče senzacija, tema bi bila zanimljiva. Jer iz proračunskih pozicija svaki od nas jasno, kao u ogledalu, vidi svoj odraz, od čitanja budžetskih stavki nekima zastaje dah, a drugi slave.

Rebalansi proračuna postali su kod nas uobičajena pojava. I bez pomoći MMF-a i Svjetske banke surova matematika kaže nam da godinama trošimo znatno više od mogućnosti, a jasno je da takvom stanju prije ili kasnije mora doći kraj. Jer, tu potrošnju netko mora platiti, a osiromašeni građani i gospodarstvo koje grca u problemima, a iz čijih se džepova država financira, to mogu sve teže. Državi u takvoj situaciji ne preostaje drugo nego da sreže potrošnju (a to znači da otpusti višak zaposlenih, smanji plaće i socijalna davanja, uspori ili zaustavi gradnju autocesta), ili da se ponovno zaduži (što prije ili kasnije stiže na naplatu poreznim obveznicima).

Uostalom, kako se to lijepo vidi i iz obrisa predstojećeg rebalansa proračuna, da bi nekome nešto dala, država to – u uvjetima zadanih proračunskih prihoda – nekome drugome mora uskratiti. Ovaj put će, na žalost, danak za probijanje zadane mase plaća što se isplaćuju iz proračuna, platiti umirovljenici, branitelji, prekobrojni policajci, porodilje...

Ipak, kritičari vlasti u pravu su barem u jednome: i ovaj se rebalans provodi iza zatvorenih vrata i bez dijaloga i konsenzusa među socijalnim partnerima. Sve to predstavlja plodno tlo za to da vruće ljeto prijeđe u još topliju jesen. Ulje na vatru dolijeva i sama vlast, čiji probni baloni i puštanje informacija medijima na kapaljku dodatno sluđuju ionako zbunjenu javnost. Temeljna je pogreška sadašnje vlasti što potporu rebalansu proračuna traži kod MMF-a (što ne znači da je tamo ne treba tražiti), umjesto kod vlastitih građana. Jer, proračunska se bitka ipak dobiva ili gubi na domaćem terenu.