Kad organizam čovjeka napadne rak, jedini lijek je odstraniti ga na vrijeme skalpelom, jer će u protivnom rasti i širiti se dok posve ne iscrpi i na koncu ubije tijelo "domaćina". Slična je stvar i s tumoroznim bujanjem javne potrošnje u tijelu države - ako se na vrijeme ne "operira", nužno vodi u gospodarsko iscrpljivanje zemlje i njezin financijski slom. Eventualna primjena blažih "lijekova", poput lančanog zaduživanja ili tiskanja novca i inflacije, samo može odgoditi takav neizbježni krah, ali tada će on biti još teži. Voditi odgovornu ekonomsku politiku, dakle, znači posegnuti za skalpelom i početi rezati tumorsko tkivo dok još nije prekasno. A to, dakako, boli. Osobito ako se operacija provodi bez anestezije.

Rečena usporedba i terapija pozadina su onoga što upravo gledamo i slušamo: jučer u vidu oštrih prosvjeda zaposlenih u javnom sektoru zbog sniženja plaća, danas kao žestoke prosvjede "prekobrojnih" policajaca, sutra vjerojatno dijela zaposlenih u MORH-u, državnoj administraciji, javnim službama. Jer, koliko god to bolno bilo i koja god vladajuća garnitura sjedila u Banskim dvorima, problem koji mora rješavati ostaje isti: hrvatsko gospodarstvo i građani nisu više u stanju financirati 220.000 zaposlenih u javnim službama koje su u zadnjih deset godina nabujale daleko iznad svih svjetskih standarda. To više što rupe u proračunu što ih "kopa" tolika potrošnja više neće biti moguće krpati ni prodajom državnih poduzeća, jer preostale rezerve su pri kraju.

Sviđalo nam se to ili ne, tako stvari u Hrvatskoj stoje, s MMF-om i bez njega. Stoga se svi pokušaji lova političkih poena u tom zadanom crnom gospodarskom okolišu, nuđenjem bezbolnih rješenja, svode na jeftino politikantstvo i varanje ljudi. Rezovi su jednostavno neizbježni danas želimo li uopće imati kakvo-takvo optimističko sutra - u kojem ćemo umjesto brzog rasta tumora državne potrošnje bilježiti ubrzani rast gospodarstva, broja novih radnih mjesta, životnoga standarda.

No, iako je skalpel neizbježan instrument za ovu operaciju, doista je vrlo upitno može li se i smije li se ona obavljati gotovo bez ikakve anestezije. Jer brojke koje u papirnatim analizama neumoljivo govore o viškovima zaposlenih u policiji, vojsci, administraciji..., u konačnici dobivaju osobnost, imena i prezimena konkretnih ljudi koji postaju "prekobrojni". Socijalna i ljudska drama tih ljudi je golema, i posve je sigurno da se ona ne može ublažiti nikakvim ekonomskim argumentima o nužnosti štednje zbog zajedničkih dugoročnih interesa. Njima, naime, ta štednja ugrožava golu osobnu i obiteljsku egzistenciju, pa su jedini lijekovi koji mogu pomoći razumijevanje, korektan potupak i socijalni program koji će ublažiti posljedice otkazne "kirurgije".