Prva polovina 2001. u Bosni i Hercegovini protekla je u znaku organiziranih nacionalističkih napada na ustavni poredak zemlje, a snage destrukcije koje stoje iza terorističkih akcija i ugrožavanja temeljnih ljudskih prava željele su stvoriti ozračje međunacionalnih odnosa kakvo je prethodilo ratu 1992. godine. To je ocjena iz nedavnoga Izvješća Helsinškoga komiteta za ljudska prava BiH o stanju ljudskih prava u zemlji. Za naš list izvješće je pojasnio predsjednik Srđan Dizdarević.

- BiH je pri samome dnu zemalja OESS-a. Samo je Bjelorusija iza nas. Nekoliko je glavnih problema: krši se pravo na povratak kućama, pravo na slobodu kretanja, pravo na raspolaganje imovinom, prava na obrazovanje i zapošljavanje... Ima li se na umu da je u ratu sa svojih adresa protjerano oko 53 posto stanovništva zemlje, odnosno više od 2,5 milijuna ljudi, te da se od Daytona vratila samo trećina, postaje očito da je to iznimno spor proces, koji stalno otežavaju sve složeniji oblici opstrukcije. Sada je to, primjerice, stimulacija ostanka onih koji su doselili.

- Od ukupnoga broja povratnika, u Federaciju se vratilo oko 80 posto, a u RS 20. Mi, međutim, stvari nastojimo promatrati u mikrosredinama. Tako i u RS postoje sredine u koje je povratak relativno zadovoljavajući, Takvi su, recimo, Prijedor i Bijeljina, kamo se vratilo oko 20 posto Bošnjaka. Ima, naravno, i općina u koje se nije vratio nitko. Prepreke su najsnažnije u sredinama s najizraženijom velikosrpskom ili velikohrvatskom ideologijom: istočna Bosna, Drvar, Bosansko Grahovo, Drvar, dijelovi Hercegovine...

- Govorili smo o općem stanju, i o bliskoj suradnji dva HDZ-a u pokušaju destabilizacije obje zemlje. HDZ RH pomaže HDZ-u BiH da protuustavnim metodama u BiH pokuša ustrojiti treći entitet, Hrvatski narodni sabor i Hrvatsku samoupravu. U tom smislu osjećamo visok stupanj koordinacije te dvije stranke.

- Ne bavimo se tom vrstom obavještajnog rada. Konstatiramo da su kontakti vrlo česti te da dužnosnici HDZ RH često dolaze u Hercegovinu. Očito je riječ o jedinstvenoj platformi koja u BiH nastoji održati nacionalne tenzije i etnički čista područja. Za nas je jasno da te politike egzistiraju, samo su promijenile metode.

- Bitnih pomaka na povratku nema. Postojao je konkretan dogovor Hrvatske i RS o povratku određenog broja ljudi, ali se ništa nije dogodilo. Općenito, odnosi su relaksirani. Predsjednik RH afirmirao je načela na kojima bi se trebali temeljiti odnosi dvije zemlje. No ta politika nema potpunu podršku vladajuće koalicije. I dalje postoje paternalističke snage prema BiH, i u HSLS-u, i u SDP-u, za što je primjer Zdravko Tomac. Postoji u Hrvatskoj i potreba okretanja Zapadu koja nastoji marginalizirati odnos prema istočnim susjedima tvrdeći da od njih dolazi samo zlo. Ta tendencija škodi nastojanjima prema ravnopravnom partnerstvu.

- Radikalniji povratak može oslabiti vladajuće strukture i u Hrvatskoj i u RS, jer još uvijek postoji otpor prema povratku. Ako se ljudi i vraćaju, uglavnom je to rezultat pritiska samih povratnika i međunarodne zajednice. Snage koje bi mogle ubrzati povratak još nisu dovoljno snažne, ni u Hrvatskoj, ni u RS. Sporazum je nešto značio, ali na terenu to još uvijek teško ide.

- U BiH su još snažne centrifugalne tendencije. Ne mogu anticipirati koliko bi građana bilo za izlazak iz BiH, ali znam da političke snage koje su se oružjem borile za cijepanje zemlje i pripajanje nekih njezinih dijelova susjednim državama i dalje kontroliraju dio izbornoga tijela. U njihovim nastojanjima pomaže im i dio međunarodne zajednice, onaj koji smatra da je etnička podjela rješenje problema. Trebat će još vremena da ljudi budu dovedeni u poziciju da se slobodno i po vlastitom uvjerenju opredjeljuju o budućem izgledu BiH.

- Da odbio sam susret s njim jer je svojedobno predsjedao tzv. “carringtonovom konferencijom”, koja je okončana prijedlogom da se BiH podijeli na tri etnički čista kantona. On je, kao i Milošević, Tuđman i Karadžić, zastupao tezu o premještanju stanovništva, opravdavao je etničko čišćenje i stao na stranu najcrnjeg kršenja ljudskih prava. Takav čovjek ne može biti zaštitnik ljudskih prava na ovim prostorima. Ja mu, kao i mnogi drugi, ne vjerujem i ne želim s njim surađivati.