Vlada Ivice Račana prije kraja druge godine mandata upustila se u najzahtjevniji i najkrupniji potez - smanjenje zaposlenih u javnom sektoru. Rizik da u tome ne uspije povećava se zbog toga što prvi ozbiljniji zahvat u smanjenju zaposlenih u državnoj upravi počinje s policijom i vojskom. Bila bi to hrabra i politički riskantna mjera i za sređenije države od Hrvatske, koja se svakodnevno liječi od ratnih trauma, s kojima se bore i ljudi koji primaju rješenja o otkazima.

Stave li se na stranu politički procesi u državi, cijeli mandat Račanove Vlade prate smanjivanja državnih izdataka, odnosno prava, kako bi se potrošnja u državi svela na razinu koja je primjerena objektivno maloj i nerazvijenoj državi kakva je Hrvatska. Čistku koja predstoji javnom sektoru privreda je odavno prošla, proteklih desetak godina zaposlenost u gospodarstvu smanjena je tridesetak posto, rezovi su nastavljeni i ove godine pokretanjem stečajeva nad gubitaškim i prezaduženim poduzećima, a javni je sektor bio pošteđen otkaza i nesigurne egzistencije koja je stalno prisutna u privatnom.

Sređivanje stanja u javnom sektoru, što uključuje usklađivanje plaća, smanjenje zaposlenosti te reformu zdravstvenog, školskog i mirovinskog sustava, neizbježno je za ovu ili bilo koja drugu vladu ako želi smanjiti poreze i time Hrvatsku učiniti jeftinijom državom. Za to I. Račan ima podršku međunarodnih financijskih krugova i hrvatskih poduzetnika, a prešutno u tome pomažu i sindikati koji su između dvije vatre - javno se ne usude podržati nepopularne poteze. Potajno im drže palčeve, ali uz neke iznimke, ne pružaju otpor organiziranjem masovnih prosvjeda i demonstracija. Sve više od toga za sindikate bilo bi političko samoubojstvo, pred kojim će se naći i ova vlast ako se rezultat njihova vladanja svede samo na međusobne obračune, stvaranje nove skupine siromaha i socijalne nesigurnosti.

Ivica Račan ima najviše problema sa svojom ekipom, vrlo labavom i nesigurnom Vladom koja gubi vrijeme u dvorskim spletkama i iz mjeseca u mjesec izaziva krize. Osim što je riskantan jer donosi smanjivanje socijalnih prava, od kojih je kažnjavanje zaposlenih rodilja svođenjem rodiljnih naknada na socijalu vrhunac licemjerja, problem je i u tome što rebalans proračuna za ovu i novi za iduću potpisuje Vlada koja ima trećinu ministara u ostavci. Tako krupne poteze može iznijeti samo čvrsta Vlada, a Račanova je sve samo ne to.

Nakon što su počela otpuštanja u policiji, problem smanjenih plaća potisnut je u drugi plan - rijetki će imati snage buniti se zbog sto ili dvjesto kuna mjesečne plaće kada neki ostaju bez svega. Sličnom logikom pristupit će se i promjeni radnog zakonodavstva. Tko će se buniti zbog nižih otpremnina kada susjed nema ni za kruh! S tim, izgleda, računaju i u Vladi, ali politika zaplašivanja ljudi po sustavu kako nikad nije dovoljno loše da ne bi moglo biti i lošije, kratka je daha.

Policajac, i svatko tko ostane bez posla, ne bi očajavao kad bi znao da će za nekoliko mjeseci naći drugi. Ako nije jeftin politički trik da se umire ljudi, ministar financija Mato Crkvenac tvrdi da kreće i ambiciozni program zapošljavanja s kojim iz vladajućih krugova mašu već godinu dana, ali nikako da ga pokažu. Tek kad to učine i kada nezaposlenost počnu shvaćati kao najveći problem u državi, mogu računati na podršku. Dotad će ih javnost doživljavati kao smušenjake kojima su gurnuli vlast u ruke pa ne znaju što će s njom.