Novi list: 14. i 15. 08. 2001.
Manekeni nadri politike
Piše: Jelena Lovrić
Puno čitam povijesnu lektiru i pomalo filozofiju što me kvalificira za raspravu o stanju u hrvatskom društvu obrazlaže nova politička zvijezda u usponu, izvjesni Žare Pehar, koji je namjerio da na splitskom Žnjanu organizira Svehrvatski sabor i dovede do formiranja neke nove vlade, “vlade nacionalnog izm
irenja”, kaže on.Fascinantno je kako u Hrvatskoj neke sasvim anonimne osobe odjednom, preko noći, postanu važan politički faktor. Pehar bi na političkoj pozornici mogao odmijeniti Mirka Čondića, koji je također instant političar. Da je stvar zamišljena s velikom ambicijom može se odčitati i iz Peharove tvrdnje da u njegovom organizacijskom odboru “ima više pameti nego u svim političkim strankama zajedno”. Možda to hoće reći da stranke stoga i nisu potrebne.
Ista se vrsta nadri-politike dade prepoznati i u njegovoj zamisli da je “vladu nacionalnog izmirenja” moguće formirati “ako treba i kockom”. Naivan bi čovjek pomislio da je riječ o nekom vic-maheru, političkoj lakrdiji. Jer u demokratskim državama vlade se redovito formiraju na osnovu rezultata izbora, nikako vanizbornim mehanizmima, kao što je kocka. Tih nekoliko rečenica koje je dosad javno izgovorio, Pehara kvalificiraju kao totalnu političku neznalicu. Čondić je također imao neke sasvim specifične političke ideje, koje s demokratskim normama nisu imale mnogo veze. Njegovi su se prijedlozi i zahtjevi uglavnom svodili na pokušaje da se nekim kategorijama Hrvata garantira izuzeće od zakona.
Pitanje je kako takvi politički redikuli dođu u priliku da žare i pale političkom scenom. Kako je Čondić, za koga je jasno da čita tuđe govore, postao političkim faktorom; kako je moguće da Pehar, koji u slobodno vrijeme prelistava povijesnu lektiru, organizira skup na kojem će mu se postrojiti predstavnici stranaka, crkveni velikodostojnici, javni radnici, uz plejadu estradnih zvijezda, i svi oni, nošeni, navodno, namjerom da učine kraj hrvatskim svađama, pristaju sudjelovati u političkom derneku koji ili ima zadnje namjere ili nema nikakvog smisla.
Jasno je da nije riječ ni o kakvoj posebnoj magnetskoj privlačnosti ni supermenskim sposobnostima novoskovanih hrvatskih fuš-političara. Iza akcija, koje se vode pod njihovim imenom, zapravo stoji moćna infrastruktura cijele hrvatske desnice - od HDZ a do raznih stožera i udruga. Čondić i Pehar samo su manekeni, istureni u prvi red, jer su, javnosti nepoznati, pogodniji da im se povjeruje od, recimo, prvaka HDZ-a. Usto, njihova je uloga da na javnu scenu ubace i guraju inicijative koje bi svakog pravog političara jako kompromitirale. Tako Pašalić i Šeks glume demokrate, a Pehar preko Žnjana pokušava da u Hrvatsku presadi u Hercegovini već isprobani “svehrvatski sabor”. Kao oblik vaninstitucionalne, paralelne vlasti.