Seljacima ovo vjerojatno treba prevesti s Pankretićeva na njima razumljiv jezik. Ako činjenica da država ove godine neće otkupiti ni zrno pšenice znači da u Hrvatskoj postoji tržište pšenice, onda stvarno moramo biti sretni i mi koji ćemo i dalje jesti skupi kruh, ali i seljaci koji su bez straha već ove godine trebali krenuti u potragu za brokerima koji će umjesto njih na burzama prodati pšenicu, dok će oni trljati ruke jer znaju da mogu kalkulirati i ne ovisiti o državi koja može, ali i ne mora u roku isplatiti pšenicu.

Ipak, ovakav posliježetveni scenarij seljaci mogu očekivati tek u srpnju 2000. i neke godine, a ne ove, 2001., jer tvrdnje ministra Pankretića o egzistiranju hrvatskog tržišta pšenice graniče s nemogućim. Jedino ako ministar ne misli da su hrvatsko tržište propali kombinati koje država sanira našim novcem ili male poljoprivredne zadruge koje ionako nemaju od čega živjeti, već do kože gule seljake naplaćujući im i zrak koji dišu dok su u krugu zadruge. Kakvo je to tržište kada se cijena dogovara pred početak žetve, a otkupljivači, znajući da je pšenica u inozemstvu jeftinija, glatko odbijaju sve ponude proizvodača, pa ovi ne znajući kuda će odlaze na ceste.