ZAGREB, 15. kolovoza - Promatrajući aktualnu hrvatsku unutarnju scenu, strani analitičar (profesionalno vezan uz neku od državnih institucija) može zaključiti da, gledano s ekonomskog stanovišta, stvari u Hrvatskoj nisu dobre, a da su s političkoga još i gore. Kriza je i te kako prisutna u Hrvatskoj, pa strance zanima hoće li Račanova Vlada biti u stanju nadzirati slijed događaja koji sada imaju svoju dinamiku i koje više ništa ne može zaustaviti.

Jedan od takvih primjera je i kadrovska racionalizacija MUP-a. Pogriješilo se što odmah nakon 3. siječnja 2000. godine nije osoblju jasno rečeno da slijede radikalne mjere, a ne kozmetički zahvati. Sve hrvatske »ratne policajce« bez propisane srednje škole trebalo je smjesta poslati u Šimunsku i tamo ih staviti pred izbor »ili ćete za dvije do tri godine (ili kraće) završiti školu, ili ostajete bez posla«. Ovako, tisuće se ljudi osjećaju izigrano i odbačeno, a svoje nezadovoljstvo izražavaju i načinima koji objektivno mogu ugroziti samu policijsku organizaciju.

Radikalni rezovi koji slijede u vojsci bit će još bolniji, a reakcija se može samo naslućivati. Što bi moglo napraviti desetak tisuća ljudi (koji su »tehnološki višak«), lako je zamisliti. Vojnici, kada dođu u škripac, neće reagirati ukočeno i bespomoćno kao jelen pred lovačkom puškom. Njihov prosvjed mogao bi biti i žešći i destruktivniji od policijskog, osobito kod onih pripadnika oružanih snaga koji su u ustroju još od 1990. do 1991. godine.

Nezadovoljne plave i maskirne uniforme idealne su za manipulacije svih vrsta, i izvana i iznutra, i o tome Vlada mora voditi računa. Stoga i ne čudi oprez koji u pristupu problemu ima ministar obrane Jozo Radoš i njegovi najbliži suradnici.

Ojačali HDZ vidi upravo u »destrukciji« vojske i policije svoju novu priliku da se vrati na vlast. Šef HDZ-a Ivo Sanader već se počeo ponašati državnički, a u njegovim oštrim istupima i replikama na dugim noćnim sjednicama Sabora prije godišnjih odmora, pokazao je da je izrastao u lidera kojega počinju uvažavati i u inozemstvu. Ipak, kod kuće Sanaderu nije toliko problem stalni verbalni rat s vladajućom postavom, koliko borba za stranku sa sigurno najutjecajnijim i najsposobnijim rivalom Ivićem Pašalićem, koji i dalje kontrolira sve poluge moći HDZ-a. Istodobno, Hrvatska demokratska zajednica postaje glavni motor u rastućem Hrvatskom bloku kojem, osobito njegovoj tvrdoj liniji, idu na ruku i često nerazumljivi potezi Vlade. Svaka pogreška i pacersko ponašanje vladajućih pogonsko je gorivo oporbi.

U zemlji - a to vanjski promatrači najradije registriraju - raste i međusobno nepovjerenje i netolerantnost upravo među Hrvatima, što sve može kulminirati u niz vrlo opasnih situacija, kad su izvaninstitucionalni pritisak i samoorganiziranje vrlo blizu pravom puču (sjetimo se primjera Indonezije ili, ranije, Brazila i Bolivije). Hrvatska vlada, osnovana nakon izbora prije godinu i pol, nije mogla biti i popularna i pravedna kada za vratom ima i Svjetsku banku i MMF, a povrh toga i Carlu del Ponte. Ali, mogla je mnogo toga objasniti javnosti i brže i jasnije, kako bi se smanjili razočaranje i frustracija naroda.

Običan čovjek kod nas često se pita zar doista toliko trebamo MMF. Jer, njegova su pravila kruta, nepromjenjiva, neprilagodljiva i za sve zemlje ista: prvo ide privatizacija, a onda liberalizacija tržišnog kapitala. Kada nakon toga država zapadne u teškoće, šefovi u MMF-u traže da se prijeđe na tržišno određivanje cijena, što znači da se prvo dižu cijene hrane, lijekova, telefoniranja, vode, plina i grijanja za kućanstva, bez obzira što to lomi kralježnicu postojećeg socijalnog sustava (i, dakako, socijalnog mira). Ako izbiju masovni nemiri i štrajkovi, svjetski bankari proglašavaju zemlju nestabilnom i do zadnje kapi isisavaju preostali kapital. Apsolutistička ideologija MMF-a i Svjetske banke takva je da se netko i u hrvatskoj vladi konačno mora zapitati treba li nam sve to baš po takvom scenariju i kakvu će cijenu platiti narod.

Do sada, od stotinjak država koje su obrađivali MMF i Svjetska banka, globalističkim receptima oduprla se uspješno samo jedna zemlja - Bocvana. U toj afričkoj državici (niti sa dva milijuna stanovnika) žive narodi Cvana, Šoni, Bušmani, Hotentoti i Ndbale.Ljudi su većinom mali rastom, ali vrlo mudri. Svjetskim gospodarskim kaponjama iz MMF-a jednostavno su rekli da se spakiraju, nose od kuda su i došli i da im više ne sole pamet. I bez pravila MMF-a i Svjetske Banke Bocvana (koristeći industriju dijamanata i turistički privlačnu pustinju Kalahari, rezervate i nacionalne parkove planski nastanjivane divljim životinjama) ostvaruje bruto nacionalni proizvod od pet milijardi dolara (što je za afričke prilike vrlo visokih 6200 dolara po glavi stanovnika), te ima razboritu upravljačku strukturu u politici i gospodarstvu.

Fran Višnar