Vjesnik: 16. 08. 2001.
Postaje li na Žnjanu Budiša, idealan »Tuđman poslije - Tuđmana«, novim vođom desnice
Kada se pokuša naći zajednički nazivnik Budišina okretanja leđa Račanu i njegova naprasna zbližavanja s Pašalićem, nije izvan pameti zaključak da se kuje interesna sprega između istaknutoga političara bez sljedbe i ostataka Tuđmanova pokreta bez vođe - a, u svjetlu zahuktavanja desničarskih udara na ak
tualnu vlast, nije nesuvisla ni pomisao da bi »Gazimestan na Žnjanu« 24. kolovoza mogao poslužiti dojmljivoj promociji te mezalijanseSTJEPO MARTINOVIĆ
Nakon što je naprasno napustio predsjedničku funkciju u HSLS-u - na način koji ne ostavlja mjesta sumnji u konačnost njegova odlaska - i pošto je odbacio dužnost predsjednika Kluba zastupnika svoje stranke i počeo demonstrativno izbivati sa saborskih sjednica, Dražen Budiša »uskrsnuo« je, na Dan domovinske zahvalnosti, kao počasni gost najužeg kružoka hadeze
ovskih fundamentalista.Pritom nije doslovce ni pogledao - a nekmoli pozdravio - premijera Ivicu Račana, s kojim se mimoišao na misi u Kninu, dok je, bivajući dijelom zaista impresivne galerije ognjištarskih likova na tribini uz alkarsko trkalište u Sinju, od viđenijih socijalliberala prizvao sebi Ivicu Škarića, splitskoga gradonačelnika milošću HDZ-a, i Joška Kontića, pripadnika one struje u HSLS-u koju, prema bizarnoj sintagmi Ante Škelje, čine liberalni ustaše.
A javnosti, kao ni medijima, nije promaklo da je Budišin domaćin na desničarskom teferiču u koji se bješe prometnula ovogodišnja Alka zapravo bio - Ivić Pašalić.
Uvrsti li se u tu »jednadžbu« Budišino provociranje pada koalicijske Vlade na stajalištu prema haaškim optužnicama, eto nas na korak do spekulacija o »velikom povratku« nekadašnjeg utemeljitelja prve liberalne stranke u postsocijalističkoj Hrvatskoj - na čelu desničarskoga interesnog zdruga koji se okuplja oko ostataka HDZ-a.
Kao čelnika neke apokrifne hrvatske socijalno-nacionalne - ili nacionalno-liberalne - a zapravo nacionaldemokršćanske stranke!
Što bi moglo govoriti u prilog takvu razvoju političke biografije Dražena Budiše?
Mnogo toga u vezi s njegovim osobnim habitusom - o čemu kasnije - ali, prije svega, činjenica da desnica nasušno treba lidera »bez mane i straha«, a da posrnuli Budiša, zauvijek ranjen izdajom socijaldemokrata na predsjedničkim izborima, nema drugih vrata za povratak na scenu, osim onih koja mu hoće (a oni vjeruju da i mogu) otvoriti Pašalić&Co.
Naime, Dražen Budiša - kakav je sad, ojađen činjenicom da je, slijedom splitskog sporazuma o strateškom partnerstvu sa SDP-om, omogućio spektakularan come back Račanove udruge, a da nije dobio uzvratnu potporu koja bi ga izgurala uz Pantovčak, do kućnoga broja 241 - idealan je »poslije Tuđmana - Tuđman«.
Onaj frontman za čijom se osobnom poviješću i karizmom političkog intelektualca, koji jednako uvjerljivo svjedoči građansko-demokratske i nacionalno-etičke nazore, može naguravati, skrivati i ambicije podgrijavati ona desničarska naplavina što ju je početkom 2000. godine, s čelnih (ali, nažalost, ne i sa svih) pozicija u ustanovama vlasti odnijela plima demokratskog obrata za koji naivno vjerovasmo da će temeljit i uspješan biti.
Drugim riječima, kao što je - uoči sloma »samoupravnog socijalizma« i izbora 1990. godine - šarolika mezalijansa domovinskih i iseljenih nacionalista, od pripadnika nacionalističkog krila Udbe i frustriranih proljećara do tvrdokorne ustaške emigracije i »tehnokrata« koji su namirisali sezonu velikoga grabeža, u Franji Tuđmanu bila našla svoj lik iz bajke, most valuable player-a s upravo savršenom partizansko-disidentskom biografijom, tako sad jedna nova mezalijansa poseže za Draženom Budišom, kao za svojim »velikim vođom«.
Poseže za njim kao za čovjekom koji će poslužiti poput etikete i borbenog ovna u isti mah - kao prirodni zajednički nazivnik »nacionalno svjesnih snaga koje se odlučno odupiru izdaji hrvatskih interesa«, i kao onaj kojem se ne može prigovoriti da taj »antiglobalizacijski otpor« kani voditi s antieuropskih vrijednosnih polazišta.
Hrvatska desnica, naime, ima dva golema problema: nema vođu koji bi imponirao domaćoj tihoj većini - a pogotovo nema čelnika koji bi bio prihvatljiv međunarodnom okolišu.
Ivo Sanader, trenutačni predsjednik HDZ-a - makar uspijevao stranog novinara na proputovanju obrlatiti nebuloznom idejom o sebi kao o sljedećem premijeru (što bi trebalo značiti i lideru pobjedničke koalicije, na prijevremenim parlamentarnim izborima) - nije ni do koljena apokrifnom ujedinitel
ju desne strane stranačkog spektra.Miroslav Tuđman, unatoč potpori konzervativnoga klera i one dijaspore koja se nikada neće probuditi iz tlapnje rođene o slomu NDH, ne može načiniti ni koraka u za tri broja prevelikim cipelama pokojnoga mu ćaće.
O ostalim frustriranim sinovima revolucionarnih očeva - šteta riječi.
A Ivić Pašalić, njim samim...?
Čovjek zadivljujuće političke inteligencije - ostavimo postrance pitanje ideološkoga joj predznaka, vrijednosne boje i etičko-moralnoga »agregatnog stanja« - i koji će imati više političkih života nego faraonska mačka, savršeno zna s koje pozicije (p)ostaje idejni začetnik, glavni dizajner i neupitni dirigent igre, a u kojoj bi se našao na brisanu prostoru, bokova izloženih protivnicima koji prema njemu ne bi imali ni truna milosti.
Zato nasušno treba - Dražena Budišu. Treba njegov politički kapital, nabran u posljednjem desetljeću, na kojemu se može graditi solidna budućnost - ali više od toga, Pašalić treba Budišinu predliberalnu prošlost.
Treba njegov lik i djelo maspokovca, starogradiškog uznika koji se, prema osobnom osjećaju, navadio kestenja iz vatre kao malo tko u plejadi utamničenih studentskih vođa iz 1971. - i to dok su Karađorđevom pometeni prvaci reformističkoga krila hrvatske Partije »robijali« u komforu državnih vila.
Čak je i Franjo Tuđman honorirao Draženu Budiši činjenicu da je on - dok su nadobudni popravljači »najboljeg od svih sistema« oplakivali propali, a neponovljiv, susret s Kairosom - bio podijelio sudbinu s tako različitim, jednako nepokornim zanesenjacima kao što bjehu Vlado Gotovac i Stjepan Sulimanac.
(Možda ne treba pretjerivati s možebitnom Budišinom mrzovoljom prema vodećim reformistima iz 1971. zato što nisu bili dopali zatvora, ali se ponekad čini da je njegovo razočaranje njima odredilo držanje HSLS-a prema Koaliciji narodnog sporazuma, pa i Hrvatskoj narodnoj stranci, jer se tvrdokorno Budišino okretanje leđa Savki Dabčević-Kučar i bliskim joj suradnicima teško može objasniti programsko-koncepcijskim nesukladnostima.)
Ali Ivić Pašalić ponajviše treba Dražena Budišu zato jer se potonji, između povratka na političku pozornicu u ulozi unositelja, u hrvatski postsocijalistički krajolik, baklje građanske demokracije i socijalno osjetljivog liberalizma, i napuštanja kormila HSLS-a, nije o
slobodio samoumišljenog statusa Velikog Mučenika za Hrvatsku.Karizme - ili hipoteke, kako vam drago - žrtve po profesiji, čovjeka kojemu je Hrvatska dovijeka dužna i koja mu to (nešto), kao dug časti i povijesne pravde, mora dati. A što, koliko, čega... - mjesta nagađanju nema, jer je jasno da to ne može biti ispod razine najviše funkcije-institucije u državi: položaja predsjednika Republike.
Zato Budiša nije ni pomišljao prihvatiti - a ne samo propustio zgrabiti - mjesto predsjednika Sabora, zato nije bacio oko ni na jednu ministarsku fotelju, pa čak ni na najprestižniju, šefa diplomacije. (Doduše, Zrinjevac mu je morao biti sasvim »izvan optike« i zato što s Račanom na mjestu premijera jednostavno ne može biti druge mogućnosti vođenja vanjske politike osim u sjeni Banskih dvora.)
Zato je Dražen Budiša ostao na pričuvnom položaju, čekajući da se sklopi interesna sprega između njegova krila HSLS-a - onoga koje se, na saboru raskola, vrijednosno deklariralo, urlajući na Gotovca da »preda ključeve« tadašnjeg s
jedišta stranke u Amruševoj - i »pravoga HDZ-a«.Onoga dijela ostataka Tuđmanova pokreta koji će se, nakon bijega »centrističkih« klijentelista i nestanka nesuvislih desničara đodanovskog tipa, moći - s Budišinim ljudima - premijesiti u »modernu europsku stranku desnoga centra«, poput Aznarovih narodnjaka ili njemačkog CDU-a.
Budiši, jasno, nije stalo do stvaranja nove konglomeracije - ako ona, već na začetku, nema pobjedničkog potencijala.
A stranka koju bi zajedno skovali Pašalić i Budiša i te kako bi ga mogla imati, osobito ako HSLS iskoči iz petorke dovoljno rano da stigma neuspjeha Račanove vlade padne pretežito na konto SDP-a, te ako se okupljanje građanskog centra oko HNS-a i dalje bude slamalo na taštinama lidera marginalnih strančica - odnosno ako
se prijevremeni izbori raspišu u znaku odlučnog opredjeljenja birača za promjenom odnosa snaga u Zastupničkom domu.Na kraju, koliko god se parlamentarna desnica zasad odricala autorstva nad »Gazimestanom na Žnjanu«, najavljenim za 24. kolovoza, možda bi joj skup koji je neodoljivo nalik na rana okupljanja Tuđmanovih sljedbenika mogao poslužiti upravo lansiranju Dražena Budiše kao novoga vođe.
Autor je novinar, politički analitičar i konzultant