Hrvatska Vlada suočava se nakon šesnaest mjeseci rada s najžešćim kritikama. Iako je kriza uzrokovana odnosima s Haagom uz maksimalno zaoštravanje s desnice i dalje itekako aktualno i bolno pitanje hrvatske izvršne vlasti, i iako najavljeni skup svih Hrvata na Žnjanu doista uznemiruje prve ljude države, što se vidi po svim njihovim nervoznim reakcijama proteklih dana, ipak glavnu opasnost za budućnost Račanove Vlade mogu predstavljati, i predstayljaju, samo socijalne tenzije.

Stoga, najprije nekoliko činjenica: nakon rebalansa proračuna, koji po zakonu mora biti donesen do 30. rujna, uslijedit će nov model oporezivanja mirovina, drastično smanjenje privilegiranih mirovina, pad osnovice za invalidnine žrtava rata, kao i osnovice za opskrbninu te osnovice za pripomoć u kući, potom daljnji pad porodiljnih naknada (ako se usvoji prijedlog od 900 kuna za drugih šest mjeseci - oko 40 posto), te na koncu nestajanje mogućnosti kumuliranja socijalnih prava. U slučaju smanjenja porezne osnovice, moguće je da oko 200.000 umirovljenika ostane bez povišice, koja ionako nikom nije “spašavala život”, ali stotinjak kuna na tisuću i petsto kuna mirovine ipak nije za baciti.

Uza sve to, odnedavno je poskupio plin, drastično povećanje cijene telefona postalo je glavna tema razgovora svih u ovoj državi jer se radi o 400-postotnom poskupljenju za običnog potrošača, a uskoro na dnevni red dolazi i novo poskupljenje struje, nakon kojega ni jutarnji sati više neće imati povlaštenu, jeftinu tarifu. Na sreću, ovih dana dočekali smo i priznanje potpredsjednika Vlade Slavka Linića o tome kako je cilj Vlade maksimalno rasteretiti gospodarstvo, ali s druge strane opteretiti običnog građanina jer, kako je rekao, reformu netko mora platiti, a tko će nego porezni obveznik. Sada svi barem znamo na čemu smo.

No, pitanje je znaju li članovi Vlade koliku podršku građana su uz ovakvu socijalno neosjetljivu politiku, koja neizdiživo miriše na najgori oblik liberalnog kapitalizma, uopće danas imaju? Pitanje je jesu li svjesni tko bi od ministara, da se građani imaju mogućnost izjašnjavati izravno i pojedinačno o njima, prošao na tom testu i ostao u Vladi? Primjerice, bi li Šime Lučin dobio podršku da ostane na ministarskom mjestu nakon nerasvjetljenog ubojstva Milana Levara, nakon mafijaških obračuna po centru Zagreba, nakon podmetnutih bombi pred gradske uprave i, na koncu, nakon otpuštanja 3.800 policajaca od kojih, iako je obećao za polovicu, na novo zaposlenje zasad može računati maksimalno 600 Ijudi? Nadalje, eventualni odlazak Joze Radoša iz MORH-a u Ministarstvo europskih integracija, o čemu se već dugo govori, isto bi moglo postati dobra vijest. Koncepcija obrane ove države još nije dogovorena, ovlasti su raspršene između raznih instancija vlasti, tajne službe navodno su pod kontrolom samo čijom?! Nije bolje ni u sektoru gospodarstva i financija. Objašnjenja ministra financija Mate Crkvenca o tome kako stopa rasta u Hrvatskoj neprekidno ide gore, dok je nelikvidnost potpuno neštata, zvuče prazno ako se zna da potrošačka košarica iz mjeseca u mjesec sve skuplja, dok režije lete u nebo.

Tako bi mogli nabrajati od ministra do ministra, sve do samog premijera Račana koji o rekonstrukciji vlastitog kabineta ide razmišljati na Vrhovnikovu jahtu, kao da pred sobom nema jasnu sliku rada svakog od svojih suradnika. Vrhunac, međutim, u svakom pogledu predstavlja Linić koji prosvjede sindikata naziva neredom, stečaj (doduše, s preustrojem) mu ne silazi sa usana, a teret skupljeg telefoniranja bez kompleksa zajedno s kompanjonima iz Deutsche Telekoma prebacuje na - vlastitu majku. “Dosta je toga da cijenu telefona određujemo prema najsiromašnijima. Treba rasteretiti poslodavca, a ja ću majci kupiti mobitel” kaže on, kao da mu zdrava logika ne govori da će radnik tek sad, u pokušaju da spasi svoj kućni budžet, privatne telefonske razgovore obavljati iz poduzeća. Bilo kako bilo, tekst pisma namjere potpisanog s DT-om, još nitko nije vidio, a Mato Crkvenac izjavljuje kako će Vlada itekako reagirati ako se pokaže da ju je DT obmanuo, što zvuči krajnje neuvjerljivo i neodgovorno ako se zna da je pregovore i realizaciju prodaje HT-a Vlada cijelo vrijeme vodila daleko od očiju javnosti.

U takvoj situaciji položaj Vlade čini se doista klimavim, no budućnost joj unatoč tome nije tako neizvjesna koliko se možda na prvi pogled čini. Problem je, naime, u tome - a Račan i ekipa to znaju - da bi i naredni parlamentarni izbori završili u sličnom mozaiku neke nove četvorke, petorke ili šestorke. Ova Vlada, bez obzira koliko nisku ocjenu dobila njezina politika, zasad nema prave alternative, osim ako se izuzmu desničarski izolacionisti za koje je ipak teško pretpostaviti da bi mogli samostalno osvojiti dovoljnu većinu za držanje vlasti samo u svojim rukama. Stoga premijer i njegovi prvi suradnici vjerojatrio još uvijek mirno spavaju. U rekonstrukciju, čini se, također previše ne diraju jer znaju da bi to samo završilo novim sukobima u petorki, a pitanje je, što je Račan nedavno i sam izjavio, jesu li stranke koalicije uopće u stanju ponuditi bolje kadrove od postojećih i ne bi li na kraju cijela stvar ispala gora nego je danas.

Još je, međutim, jedan element na strani sadašnje Vlade. Koliko god se politika racionalizacije u svim segmentima, od socijale do broja zaposlenih u javnim i državnim službama, činila grubom i nesmiljenom, činjenica jest da se privredni kotač ne može pokrenuti ni na koji način osim da se privreda rastereti i da joj se pruži mogućnost razvoja. Pitanje je, jasno, je li sadašnji model po kojem Vlada to misli učiniti zaista jedini moguć, da li je imalo pravedan s obzirom da reforme konstantno pogađaju društveno najslabije slojeve, ali da do promjena mora doći to je svima jasno. Dapače, većina se slaže u ocjeni kako je Vlada zapravo zakasnila i kako je do promjena trebalo doći odmah, kako se Račanova ekipa nije snašla, nije imala jedinstvenu platformu ekonomskog programa, nego je protratila godinu i pol prije nego je počela efikasno raditi. S obzirom da se radi o reformama koje bi rezultat trebale donijeti na duge staze, sve se više čini da bi Račanu i Liniću trebalo bar tri mandata da provedu sve što su zamislili, no teško je vjerovati da hrvatski radnik i umirovljenik ima strpljenja, živaca i energije to čekati. Jer, ovo je trebala biti Vlada naglog oporavka i poleta koja će zemlju izvući iz hadezeovskog gliba, a njezini prvi konkretni potezi rezultiraju tragikomičnim slikama prosvjednica s dječjim kolicima na Markovu trgu ili, pak, potpuno mračnim prizorima jednonogih invalida koji ministrima ogorčeno predaju svoje proteze i štake.