Golema je uloga Crkve u Hrvata danas. Jer očita je potreba za duhovnim autoritetom koji bi bio dovoljno tradicionalan da bude prihvatljiv većini, institucionalno osposobljen da s tom većinom može komunicirati, i tako dosljedno predan temeljnim ljudskim vrijednostima da toj većini može biti orijentirom. Potreba za takvim autoritetom ne proizlazi samo iz nestabilnosti današnjih naših prilika, iz nerazvijenosti institucija sistema, iz siromaštva pojedinca, obitelji i države, već iz osobitosti naših ratnih iskustava, zajedničkih problema koje nakon pada komunizma dijelimo s drugim tranzicijskim zemljama, te iz opće upitnosti perspektive ovakva svijeta.

Incidentne situacije u odnosima crkvenih i svjetovnih vlasti aktualizirale su pitanje odnosa Crkve i politike. Mnogo je negodovanje što se Crkva "miješa u politiku": ili što se uopće upleće u svjetovne igre moći, ili što to radi danas, a da to jučer nije radila, ili što je nepripravna prihvatiti da i sama bude politički ocjenjivana. Ali ne samo da se Crkva ima pravo "miješati" u politiku ona ima pravo i obvezu na vlastitu politiku! Monopol na politiku nemaju političke stranke: politika je neotklonjiva odgovornost za izbor koju nam nameće sloboda. "Politika", to je odgovor na pitanje o sutrašnjem danu. Na osobnom planu donosimo odluke o izboru posla, partnera, o tome u što ćemo uložiti našu pažnju, novac.., u obitelji: odgoj, partnerstvo, preživljavanje. Ali uobičajeno značenje pojma politike odnosi se na javne politike: djelatnost različitih interesnih udruženja, organizacija, lokalnih ili regionalnih zajednica, država, skupina država ili svjetske zajednice država. Kao svjetovna organizacija, Crkva nije, i ne treba biti, nikakva iznimka, ona ima i mora imati vlastitu politiku, točnije, mnoge politike koje pokrivaju područja njezine višestruke prisutnosti u svijetu. A crkvena politika nije bila predmetom rasprava samo u dva slučaja: u predmodernoj Europi, kada je Crkva pretendirala na politički monopol, i u doba komunizma, kada je Crkva morala hiniti da se ne bavi politikom.

Politika Pape Ivana Pavla II. sadrži i koncilsku ambiciju osuvremenjivanja Crkve i vjernost tradicionalnom poslanju Crkve - "budi kraljevstvo Tvoje kako na Nebu tako i na Zemlji". Ne prihvaćajući da Crkva bude u poziciji jedne od privatnih organizacija u dovršenom liberalizmu postmoderne, a svjestan da više ne može biti iznad ostalih svjetovnih organizacija, ovaj se Papa upustio u obnavljanje njezine svjetski nezaobilazne uloge kroz sukob s komunizmom čime je osigurao veliki dio svog i njezina današnjeg autoriteta, te "čišćenjem sjećanja", priznanjem grijeha crkvene prošlosti, čime ju je učinio jednim od bitnih uporišta duhovne evolucije koju ova civilizacija mora proći ako želi osigurati bilo kakvu budućnost.

Istovremeno su u aktualnim prepucavanjim, mimo svih očekivanja, pojedini crkveni oci nervozniji od svjetovnih dužnosnika. Je li ta nervoza u nekoj vezi s dotrajalošću sredstava koju nam pružaju s premnogih oltara? Zar se još uvijek ne nudi nacionalizam koji je nakon stjecanja međunarodno priznate države iscrpio svoju gradivnu snagu? Zar se Račanov SDP — koji je u najboljoj socijaldemokratskoj tradiciji proglasio kližući politički identitet — ne izjednačava ne samo s Komunističkom partijom već s četama Turaka! Ne pokušava li se time vratiti u igru ne samo politička podobnost već ono što je bio njezin uzor — ekskomunikacija? Nisu li pozivi na "narodno jedinstvo" žal za kolektivističkom, pučkom, pretkoncilskom Crkvom koja ni u doba otpora komunizmu više nije imala svoju funkciju! Nije li izgradnja "duhovnog prstena oko Splita" koji se sastoji od 17 crkava ipak srednjovjekovni koncept duhovne obrane Grada? Riječju, zar svim tim ovdje nabrojenim duhovnim lijekovima nije istekao rok valjanosti? Zar nemamo dovoljno iskustva s lažnim dobrotvorima koji su nam 90-ih slali takvu robu?

Iluzorno je očekivati da će na takvim porukama značaj Crkve u Hrvata rasti, pa želim citirati jednog od naših ključnih kršćanskih mislilaca, Jakova Jukića, alias Željka Mardešića: "Gledali smo rasap tradicionalnog i pretkoncilskog kršćanstva upravo u trenutku kada je poslije pada komunizma on dolazio kao jedini spas i najbolje rješenje. Tko danas u suvremenom svijetu hoće vjerovati, taj mora ploviti protiv struje svijeta i vjetra javnosti. Stoga će kršćana biti sve manje... Oni pak što ostanu i opstanu, nosit će obilježja dobrote, istinoljubivosti, vjerodostojnosti, iskrenosti, dijaloga i radosti."