Vjesnik: 20. 08. 2001.

Opasnost od uzurpatora vlasti: je li u Hrvatskoj provediv državni udar

Političko tijelo koje ne prihvaća nikakve političke reforme i dalje je koncentrirano oko HDZ-a i nije došlo do njegova raslojavanja. Politička strategija, što ju je ta skupina odabrala, ne daje joj izglede za ikakav politički uspjeh... Vlada u parlamentu uživa čvrstu potporu i nema naznaka da bi joj u Saboru u duljem razdoblju bilo moguće izglasati nepovjerenje. Jedina mogućnost destabilizacije demokratske konsolidacije prenošenje je političkoga nezadovoljstva na ulice i izazivanje nereda, što bi blokirali izvršnu vlast i stvorili uvjete u kojima se vlast valja ulicom

DAVOR GJENERO

U hrvatskoj se javnosti sve češće govori o prijetnjama državnim udarom, a analitičari, čije mišljenje valja uvažavati, u socijalnoj dinamici, što su je uspostavile radikalske »nevladine« organizacije vezane uz donedavno vladajuću partiju-pokret, prepoznaju sličnosti s onime što se događalo u Čileu prije Pinochetova državnog udara.

Iako je očevidno da su organizacije za produciranje nezadovoljstva načinom funkcioniranja aktualne administracije »umrežene« i da im cilj nije zastupanje pojedinačnih interesa i njihovo poopćavanje, nego da je riječ o organizacijama koje su usredotočene na državnu vlast i kojima je cilj djelovanja neregularna promjena izvršne vlasti, scenarij poput čileanskoga u Hrvatskoj ipak nema znatnije šanse.

Allende je, naime, na vlast u Čileu došao zahvaljujući izbornom zakonu.

Tamošnji je izborni zakon za izbor predsjednika države propisivao sustav relativne većine, a ljevičar Allende imao je veću potporu nego njegovi desničarski i centristički suparnik, ali nije imao izgleda steći potporu većine birača.

Unatoč tome, postao je predsjednikom i započeo duboke socijalne reforme, kao da je za njih dobio potporu političke većine.

Osim unutarnje-političkog problema s legitimitetom, njegov ništa manji problem bio je i nedostatak međunarodne potpore, odnosno potpora najvažnije regionalne (i svjetske) sile njegovim protivnicima.

Hrvatska je situacija bitno drukčija. Aktualna je administracija, s jasnim programom političkih reformi i demokratske tranzicije, osvojila potporu uvjerljive većine biračkoga tijela, a lokalni izbori održani u svibnju pokazuju da ta potpora nije izgubljena, iako dio biračkog tijela te koalicije, nezadovoljan postignutim, nije izašao na izbore.

Istina, političko tijelo koje ne prihvaća nikakve političke reforme i dalje je koncentrirano oko HDZ-a i nije došlo do njegova raslojavanja. Politička strategija, što ju je ta skupina odabrala, ne daje joj izgleda za ikakav politički uspjeh.

Iako su se tome nadali, aktualnu administraciju ne mogu smijeniti »repozicioniranjem« u sadašnjem parlamentu, a ne postoje ni mehanizmi koji bi omogućili provociranje raspuštanja sadašnjega saziva Sabora. Unatoč razlikama među sudionicima vlasti, uobičajenima u koalicijskim vladama, program prihvaćen kao zajednički i dalje ima kohezijsku snagu.

Vlada pak u parlamentu uživa čvrstu potporu i nema naznaka da bi joj u Saboru u duljem razdoblju bilo moguće izglasati nepovjerenje. Jedina mogućnost destabilizacije demokratske konsolidacije prenošenje je političkoga nezadovoljstva na ulice i izazivanje nereda, što bi blokirali izvršnu vlast i stvorili uvjete u kojima se vlast valja ulicom.

Premda nisu ispunjena veća očekivanja političkoga tijela, Vladina ekonomska politika ipak daje prve rezultate ekonomske konsolidacije i rasta. Istina, pravilo je da je upravo u takvim okolnostima izglednije izbijanje socijalnog nezadovoljstva, nego li u uvjetima dugotrajne recesije.

Očito je da su ozbiljne sindikalne organizacije posljednjih mjeseci ozbiljno ugrožene radikalskom retorikom organizacija koje, kao kvazisindikalne, djeluju u korist partije-pokreta.

Cilj je nezadovoljstvo radnika u besperspektivnim poduzećima, često uništenima političkom voljom i ekonomskim interesima prethodnoga režima, usmjeriti protiv aktualne administracije.

Vidljivo je da mreža izazivača nezadovoljstva aktualnom administracijom vješto iskorišćuje poimanje socijalne uloge države stvoreno u komunističkom poretku, pa se strahu neobrazovana stanovništva, uplašena da njihova znanja i vještine ne mogu dobiti tržišnu valorizaciju, podilazi zahtjevima političarima i vlasti da posao osiguraju svima.

Protudemokratskom pokretu političku osnovicu čine povlaštenici prethodnoga sustava, a državnu upravu i represivne aparate stvorene za njegove vladavine i on danas doživljava kao svoj važan oslonac.

Očito je da većina u tim sustavima opstruira sadašnju izvršnu vlast kad god to može, a uočljivo je i da administracija izbjegava provesti korjenite promjene u javnoj upravi.

Započeta reforma u policiji i ona u vojsci, koja će tek početi, zadiranje je u interese radikalskih »oporbenih« organizacija, jer njihovi istomišljenici, što su ih oni regrutirali u sustav, ne gube samo povlastice sigurne i relativno dobre plaće, nego prestaju biti u poziciji da opstruiraju poteze sadašnje administracije ili da ih urotničke skupine iskoriste za neposluh legitimnoj vlasti i za njenu smjenu.

Mnogo tvrđi i bučniji bit će otpori reformi u »prvom ešalonu« prethodnoga poretka - u vojsci. Reorganizacija, što će uskoro započeti, vojsku će definitivno transformirati u sustav uobičajen u demokratskim državama, a pristupanje međunarodnim sigurnosnim organizacijama napokon će isključiti i svaku prijetnju državnim udarom.

Očito je da oni koji procjenjuju vjerojatnost neregularne smjene vlasti znaju kako su političke reforme, što ih provodi izvršna vlast, trenutačno u najosjetljivijem razdoblju i da je posljednja prigoda da se upravo u tom trenutku pokuša pokrenuti socijalna dinamika koja bi dovela do blokade vlasti.

Vlada svakako ulazi u odlučno razdoblje svoga mandata. Potporom dobivenom na izvanrednoj saborskoj sjednici premijer Račan osigurao se od postavljanja pitanja povjerenja započetim reformama u sljedećih nekoliko mjeseci, a konsenzus s Predsjednikom Republike o temeljnim vrijednostima reforme sigurnosnih sustava olakšat će te osjetljive rezove.

Kad se provedu reforme što će definitivno onemogućiti uspostavljanje vlasti nekog uzurpatora, koji bi ovladao svim izvodima vlasti u zemlji, i kad vojska i policija budu samo sigurnosni sustavi države, a ne ideologizirani represivni aparati koji misle da smiju politički arbitrirati (u korist tog uzurpatora), Hrvatska će postati normalnom državom.

Sociolog Ralph Darhrendorf poučio nas je da se demokratska konsolidacija postiže tek nakon druge smjene vlasti, a pred Hrvatskom su u sljedećim mjesecima upravo te ključne reforme što ih »druga smjena vlasti« mora provesti.

Koliko god socijalna dinamika, što su je uspostavili protudemokratski pokret i njegove »nevladine organizacije«, ponekad djelovala zastrašujuće, pretpostavke za neregularnu smjenu vlasti, što je nazivamo državnim udarom, još nisu stvorene, a provođenjem očekivanih reformi te će se pretpostavke otkloniti.

Autor je nezavisni politički analitičar