Vjesnik: 20. 08. 2001.

Rasprave o lijevom i desnom samo teturanje istih duhova bez smjera i reda

I dok smo prije imali prijetnje »opasnosti s lijeva«, sada nam se u ovoj igri serviraju »opasnosti s desne«, a nikako da se »najsvjesnijima« razvije svijest o opasnosti od nerada, neorganizacije i neprava... U nedostatku vlastite kreativnosti, na djelu je naizmjenično kritizerstvo »one druge strane«, do samodijeljenja praznih panegirika koji svoju vatrometnu katarzu nalaze u samoočaravajuće iskrenim rečenicama: »Mi smo stvorili državu« i »Ova borba je jednako teška kao i "Oluja"«

JADRANKO ČRNKO

Najprije smo imali normalan društveno-gospodarski tijek koji su »vizionari« smatrali potrebnim uništiti. Tada su nam »graditelji budućnosti« u zanosu nakaradne socijalne pravde i revolucionarne čvrstoće podarili tzv. društveno vlasništvo koje je negacija biti vlasništva.

Nakon toga smo prema uputama »vodstva« neprestano taj neprovediv sustav i »nevlasničko vlasništvo«, tzv. društveno vlasništvo, nadograđivali novim »originalnostima« (OOUR-i, SOUR-i, SIZ-ovi, ZAP i sl.) i »reformirali reforme«.

»Zločesto« (privatno, stvarno jedino) vlasništvo ograničili smo prema uputama i naredbama »ideološki prosvijetljenih« na dva stana (ili tri manja stana) i maksimalno sedamdeset četvornih metara poslovnoga prostora.

Potom smo smislili »stanove solidarnosti« i mogli ste dobiti stan (za sebe i nasljednike nasljednika), ako nemate drugi (ili kuću) u istom mjestu!

Uz to je još »najčistiji od najčišćih« u osobi Josipa Broza izjavio da »nitko u ovoj zemlji ne može biti milijuner - pa čak niti ja«, dodavši u razvoju doprinosa tzv. pravnoj državi i misao da se »ne treba držati zakona kao pijan plota«, a njegov neuspjeli klon Jure Bilić u nastavku »razvoja svijesti« zablistao je mišlju da se »ne može dijeliti neostvareno«.

Tako smo iz usta »vrhovnog prosvjetitelja« doznali da bi najbogatiji trebali biti političari, a od njegova »suborca« da ne možemo imati ono što nemamo!

No iz sustava prava korištenja tzv. društvenog vlasništva naučili smo i da »ne možemo imati ono što imamo«.

Poslije toga su se »čuvari i graditelji prosvijećenosti« »razvojem svijesti« raspametili i zaključili da tzv. društvenom vlasništvu treba »nominirati« (čitaj: odrediti) vlasnika, jer je vlasništvo koje je »svačije i ničije« ocijenjeno »neefikasnim«.

Kako to vlasništvo može biti »efikasno« ili »neefikasno«, pritom nitko od »mudraca« nije još objasnio, niti će, vjerujem, ikada itko to moći.

Tada su, uglavnom, ti isti »vizionari« planske privrede odbacili bilo kakav utemeljen plan i poklonili se »slobodnom tržištu« kao nečem što svojom »prirodnom logikom« navodno dovodi do blagostanja i prevladavanja njihove »neprirodne pameti«.

Ujedno, ne znajući ništa bitno o prirodi vlasništva, a osobito ne o društvenoj funkciji pravoga »privatnog« vlasništva, nepravednim i neodgovornim planom razdijelili su »svačije i ničije« većinom sebi i svojima očekujući da samo »procvjeta«, smatrajući »odgovorno« da valjda vlasništvo popravlja ljude, a ne ljudi vlasništvo.

No od kreatora nevlasničkog sustava drugo se i nije moglo očekivati.

Domovinski rat i borba za samostalnost Hrvatske s tim nemaju nikakve veze - osim što su objektivno, kao prvu dužnost časnih, dali »slobodne ruke« starim kreatorima novih vizija.

Intelektualne bebe i fakini tada su kreirali zakone kojih se nije ni moglo držati »kao pijan plota«, jer su plotovi bili davno srušeni, a zakoni bili puni rupa kako bi provjetravanje bilo uspješnije - te je tako i golem dio tzv. društvenog vlasništva i pozitivne nacionalne energije otišao u vjetar.

I dok su tako jedni izglasavali »mozak po dvije marke«, bivši dijelovi »vizionara« (jednako bez ozbiljnoga i utemeljenoga plana) podupirali su stvaranje »kokošinjca« dijeleći packe i vježbajući »poslovničku efikasnost«.

Kada vlasništvo nije postalo »efikasno« - ono to ne može biti bez ozbiljnog prirodnog plana i organizacije - došlo je do »velike smjene vlasti« u koju je narod opet povjerovao, jer »nada umire posljednja«.

I tada se opet stari gubitnici vraćaju kao pobjednici s velikim obećanjima, da bi nakon godinu i pol dana »stari-novi« kormilarski bard u liku ministra rada i socijalne skrbi Davorka Vidovića ponovio riječi »bivšeg«, Jure Bilića, da »dijeliti ne možemo nezarađeno«!

Svaka čast, jer - ovaj narod to nije znao!

I dok smo prije imali prijetnje »opasnosti s lijeva«, sada nam se u ovoj igri serviraju »opasnosti s desne«, a nikako da se »najsvjesnijima« razvije svijest o opasnosti od nerada, neorganizacije i neprava.

Neprestane priče i rasprave o »lijevom« i »desnom« nisu drugo do li lijevo-desno teturanje istih duhova bez smjera i reda.

I »bivši« su i »sadašnji« nesumnjivo upoznati s izrekom da je »uspješna samo ona politika koja pruža perspektivu džepovima«, ali i jedni i drugi očito nisu shvatili da je u toj izreci imenica »džep« u općoj uporabi.

I opet se sada, kada nije otvorena »perspektiva džepovima« svih građana, vode rasprave o kresanju tzv. socijalnih prava, pa se i onima koji više ne zarađuju (umirovljenicima) nameće porez na mirovinu - kako bi, valjda, umirovljenici izdržavali one koji ne rade i one koji rade bez ikakve »perspektive džepovima«!

I tako nas glavice male od raskoši perspektive vode do socijale.

Te »mudre glave« nikako ne mogu shvatiti da nije kod nas problem prevelikog trošenja nego premalog zarađivanja. Mnogo je lakše i komotnije smanjiti trošenje nego povećati zarađivanje. Posebno je komotno kada to smanjenje trošenja plaća i trpi netko drugi.

Nije prevelik izdatak za dječji dodatak petsto ili tisuću kuna, nego je problem što oni koji zarađuju (u prosjeku) ne mogu toliko zaraditi da bi to mogli izdvojiti bez posebnog tereta.

Nije problem u visini poreznih stopa, nego u osnovici od koje se taj porez računa. Nije problem platiti i trideset posto poreza na pet tisuća njemačkih maraka, ali je problem platiti i deset posto poreza na osamsto njemačkih maraka!

»Politički kapitalci« i jedne i druge strane pritom »odrađuju brbljanje u krug« održavajući funkcionirajućim »kružna vrata«, kako bi stalno idući u krug naizmjenično ulazili i izlazili improvizirajući demokraciju.

Pritom, u nedostatku vlastite kreativnosti, na djelu je stalno naizmjenično kritizerstvo one druge strane, do samodijeljenja praznih panegirika koji svoju vatrometnu katarzu nalaze u samoočaravajuće iskrenim rečenicama: »Mi smo stvorili državu« i »Ova borba je jednako teška kao i "Oluja"«.

I kako pomaka ozbiljnog nema slijede priče o prijevremenim izborima.

Nažalost, za sve naše stranke su svi dosadašnji, a lako moguće i sljedeći, izbori prijevremeni jer su došli prije vremena u kojem bi stranke artikulirale jasan i utemeljen gospodarski koncept i prihvatile elementarnu socijalnu pristojnost i odgovornost.

Sve dosadašnje vlade bave se samo »krpanjem« i hitnim donošenjem zakona kao da će svijet propasti ako se ideja nekog slučajnog ministra ne ozakoni odmah.

Takvo ponašanje nalik je na brod u oluji na kojem svi skupljaju vodu s kanticama, a nitko ne prati kompas, kartu i kormilo.

Dakle, jesmo li ozbiljna zemlja ako najprije rasprodamo banke, a onda zaključimo da nam treba jaka državna banka koja bi podupirala konstruktivno usmjeren gospodarski koncept? Je li ozbiljna zemlja koja najveći dio prihoda »zarađuje« od trošenja (PDV), a ne od dohotka i dobiti?

Je li ozbiljna zemlja koja, iako siromašna, besplatno školuje vojsku mladih stručnjaka za bogate zemlje? Je li ozbiljno da uporno jeftino izvozimo drvo i uvozimo skupo pokućstvo - pa čak i otpatke od tog drveta (piljevinu)? Je li ozbiljno da po stanovniku imamo najviše sudaca i policajaca, a najmanje reda i prava?

I zašto se čudimo vanjskim krugovima kada nam nameću pravila. Kada vide da ne znamo sami napraviti reda - tada nam ga oni nameću, ali normalno, onakav kakav njima najviše odgovara, jer od nas ne mogu zbog sebe napraviti »izolirani otok«, a mi tako nećemo nikad postati kompatibilni i prosperitetni.

Dakle, ministru Crkvencu i sličnima s lijeva i desna bilo bi produktivnije da umjesto opservacija o Gazimestanu prestanu »gaziti na mjestu«.

Vjerujem da bi se najveći dio hrvatskih građana, sudeći prema izbornim apstinencijama, složio da mnogo od ovih i »lijevih« i »desnih« boraca prekine svoju borbu i ode na trajni odmor.

Autor je odvjetnik iz Zagreba