Marko Maričević (15.001,63 kune) vjerojatno nikada nije ni slutio da će jednog dana završiti na udarnim naslovnim stranicama dnevnih novina. Ne može se, doduše, reći ni da se pretjerano trudio postati medijskom zvijezdom. Jedan među tisućama građana koji su silom zakona i voljom partije kao državni neprijatelji po Lepoglavama i Gradiškama godinama morali preodgajati svoj buntovnički duh, Maričević je u konkurenciji Vlade Gotovca ili Ivana Zvonimira Čička ipak ostao u drugom planu hrvatskoga političkog disidentstva.

Slično je bilo i 1991. godine, kada je junak naše priče, zajedno s desecima tisuća ostalih hrvatskih branitelja, ranjen u pokušaju oslobađanja jednog agresorskog uporišta. Inertna HDZ-ova kadrovska križaljka dala mu je novu priliku sredinom 1997. godine izbacivši ga, ni krivog ni dužnog, u parlamentarnu orbitu, u udobnu fotelju u njegovu lokalnom antipodu, Županijskog doma. To je, po svemu sudeći, kod našega glavnog protagonista, inače čovjeka sa završenom srednjom školom, izazvalo šok od kojega se nije uspio oporaviti puna 24 mjeseca. Toliko je, naime, trajao njegov mandat uvaženoga saborskog zastupnika (koji je zaslužio kao zamjenik benigne braniteljske perjanice vlastite stranke Marinka Liovića), ali i najstroža parlamentarna šutnja zbog čega ga nisu uspjeli zapaziti ni najpedantniji kroničari saborskih zbivanja. Ako već nije postao poznat među novinarima, danas ga, potpuno je sigurno, poimence zna svaki umirovljenik. Kako i ne bi kada čovjek, zbog svojih iznimnih domoljubnih zasluga, mjesečno ubire mirovinu od 15.001 kune, dakle gotovo deset puta veću od njihove.

Većini pauperiziranih umirovljenika, ruku na srce, neće biti nimalo lakše što su im Antun Vrdoljak (12.124,51), Žarko Domljan (13.749,09), Ivan Parać (11.775,52), Joško Kovač (11.390,12), Anđelko Gabrić (11.142,14), Nikola Obuljen (10.681,02) ili Đuro Perica (10.676,49) puno poznatija lica, kada se njihove dužnosničke mirovine kreću između običnom smrtniku jednako nedostižnih 11 i 14 tisuća kuna.

Apsurd jednog zakona i nakana Franje Tuđmana da svoje političke poslušnike adekvatno novčano nagradi, priskrbili su redovitu mjesečnu apanažu čak i don Anti Bakoviću (5858,02), a trebali su stvoriti i preduvjete da u istoj jednoga dana uživa i bivši HSP-ovski ekonom Anto Đapić koji se, kao i znani svećenik i borac za etnički čistu Hrvatsku, ne može pohvaliti ni danom radnog staža izvan skuta bivše vladajuće stranke.

Da sve ne bi ostalo na astronomskim mirovinama parlamentarnih "brbljavaca", pobrinuo se Janko Bobetko. S mirovinom od 17.377,95 kuna — koja se korištenjem svih zakonskih beneficija lakonski može rastegnuti za više od 11 tisuća (!?!) — umirovljeni general ima više nego dobar razlog žaliti za vremenima u kojima je njegov politički mentor odabranima dijelio proračunski novac. Političko licemjerje tako je dobilo svoje skriveno naličje iza kojega stoje deseci tisuća osiromašenih hrvatskih branitelja, koje su rat i bezobziran pohod zaštićenih pljačkaša u pretvorbi doveli na rub egzistencije. Da ne bude zabune, radi se o istim onim braniteljima u koje se general s astronomskom mirovinom toliko kune.