Do prošlih parlamentarnih izbora za Ingrid Antičević-Marinović malo je tko znao izvan Zadra. Bilo je iznenađenje i kad ju je Ivica Račan postavio na visoko treće mjesto liste SDP-a za izbornu jedinicu koja je obuhvaćala područje od Trogira preko Šibenika i Zadra do Paga. U kratko se vrijeme nametnula ne samo polemičkim istupima, već i kao predsjednica saborskog Odbora za zakonodavstvo. A čim je ministar pravosuđa Stjepan Ivanišević najavio ostavku, počelo se računati s njenim imenom kao mogućim novim članom Račanove vlade. Nakon ljetnog odmora počela se pripremati za, kako kažu, toplu političku jesen koja počinje već za koji dan u Splitu.

Dio rigidne desnice namjerava na Žnjanu, kao što je ranije činio u Splitu, Zagrebu, pa nedavno i na Sinjskoj alci, iskoristiti priliku kakvu je već koristio. Premda, ako stvar propadne, od svega pere ruke. Takvi se skupovi žele prikazati kao parada hrvatskog domoljublja s kojim zapravo nemaju nikakve veze. Već godinu i pol dana iza svih tih nazovi događanja, u biti ulične revolucije, stoje uvijek isti scenaristi i isti režiseri. Oni zapravo žele samo produbiti razdor jer ih Hrvatska zanima samo ako su oni u njoj na vlasti. Naravno, da bi nastavili arčiti državnu kasu pod plaštom istinskih hrvatskih interesa. Vrh SDP-a pravilno je reagirao i nazvao stvari pravim imenom. Na kraju krajeva i dužnost je vlasti da upozori na nastojanje rigidne desnice, da upozori domaću i stranu javnost što se to u Hrvatsoj zbiva.

Mi nikada nismo tražili unutarnjeg neprijatelja, uvijek smo govorili o političkim strankama, o političkim neistomišljenicima. Svoje političke suparnike nismo nikada nazivali neprijateljima, a sadašnja opozicija otvoreno vlast naziva protunarodnom, govori da krši Ustav, da će odgovarati za veleizdaju. Vlast je, pridržavajući se Ustava i zakona, zbog toga od opozicije prozvana lomiteljicom Ustava. Kada je vrh SDP-a upozorio na takvo ponašanje opozicije, nije time skrenuo pozornost s onoga čime se vlast hoće i želi baviti. Građani od vlasti žele da bude efikasna i odlučna u svojim reformama, a i od opozicije odgovornost i da sve ono što imaju reći kažu u parlamentu i na legalan način. Na ovaj se način, izvaninstitucionalno, prelijevaju normalne granice djelovanja opozicije. Vjerujem da to narod prepoznaje.

Najveći potezi su otvaranje Hrvatske prema Europi i svijetu, početak ostvarivanja težnje da se priključimo procesima integracije. Kao neposredan efekt tih procesa je sve bolja turistička sezona.

Značajan je uspjeh vlasti, makar to ljudi još uvijek ne osjećaju, da se prestalo s promašajima koje je radila bivša vlast. Ova se vlast ozbiljno uhvatila u koštac s nasljeđem bivše vlasti tijekom koje su nasilno gašena poduzeća, radna mjesta, prerano umirovljene tisuće ljudi, mladi stručni kadrovi otišli u inozemstvo. Propust je što ti negativni trendovi nisu odmah prekinuti, što se odmah nije prišlo kreiranju javne potrošnje koje se sada počelo provoditi. Nikad, jasno, nije dobro vrijeme za otpuštanja, ali mi smo u predizbornoj kampanji obećali smanjenje troškova državnog aparata i to sada provodimo. Visina javne potrošnje u nas je iznad razine koju imaju druge tranzicijske zemlje. Kada su otpuštani radnici iz poduzeća koja i nisu trebala prestati postojati, nitko se nije previše uzbuđivao. A smanjenje javne potrošnje je osnovni preduvjet za rasterećenje gospodarstva, za davanje daha privredi za otvaranje novih radnih mjesta.

Apsolutno! Hrvatska je presiromašna da financira toliki broj ljudi u vojsci, policiji, u državnoj administraciji. Od ukupne sume sredstava koja se u Hrvatskoj troše za obranu, 70 posto ide za plaće djelatnika, a samo 30 posto za samo funkcioniranje obrane. To se ne uklapa ni u kakve NATO-ove i svjetske standarde.

Ne bih baš tako ocijenila izjavu biskupske komisije, kao ni prethodnu izjavu nadbiskupa Bozanića. Razlikuju se dva dijela izjave Iustitia et pax. Iz jednog bi se dijela moglo zaključiti da se Katolička crkva svrstava u opoziciju, a iz drugoga ne. Kao vjernici sasvim mi je prihvatljivo da se Crkva zanima za odnose u društvu, ona to i mora. S obzirom na biblijsko upozorenje, ona mora ukazivati i na lažne proroke. U našoj aktualnosti, to su lažni bogoljubi i lažni rodoljubi. A da čovjekoljubi nisu, to oni i ne taje. Crkva je u biti vrlo slična politici, što više živi ono što govori, to je vjerodostojnija.

Ne bih rekla da je Crkva baš prihvaćala sve privilegije koje joj je bivša vlast tako dobrohotno nudila. Ne mogu reći kako je poznato povijesno iskustvo da su u razdobljima kad je Crkva živjela raskošnije, a vjernike jeftino tješila, evanđelje najslabije širilo.

Kad bismo radili potpuno isto, rekli bi nam da je saborski Odbor samo ures, produljena ruka Vlade i da nije sva vlast u parlamentu kao što smo obećavali. Ovakva razilaženja i ukazivanja na moguća bolja zakonska rješenja koje daje saborski Odbor za zakonodavstvo, samo je jedan od načina da zakonski tekstovi zaista budu u funkciji građana.

Potreba za tumačenjem zakona postoji kad je zakon rekao manje nego što je htio, a trebao je. To svakako ne govori o visokoj kvaliteti takvih zakona, zakoni moraju biti dovoljno jasni u svojoj apstraktnosti i dovoljno konkretni da obuhvate sve pojedinačne slučajeve. Očito da takvo što nije u potpunosti postignuto, što i ne začuđuje jer se nastoje regulirati posve novi odnosi u lokalnoj samoupravi. Vidjet ćemo kako će zakoni u praksi zaživjeti i hoće li se javiti potreba za promjenom zakona o lokalnoj samoupravi.

U prijašnjoj je vlasti bilo bitnije ono što je bilo u uredbama nego u zakonu. Ova vlast to zaista ne radi, a za ono što se pokaže potreba za uredbama, to su samo provedbeni propisi. Život je uvijek složeniji od zakona, što je posebno uočljivo u primjeni Zakona o decentralizaciji vlasti. Zato je bilo dosta nesnalaženja pa je trebalo dosta dodatnih tumačenja. Uistinu, učestala tumačenja zakona ili ona koja prelaze granice zakona bilo bi nedopustivo.

Ovu se vlast kritizira da nije dovoljno odlučna, da nije dovoljno brza u provođenju obećanih reformi, a kad u to krene, prigovara joj se da je to naglo. Prijelazni je period, jasno, tegoban za lokalnu samoupravu, no nakon toga bi se trebale osjetiti dobrobiti veće samostalnosti. Nije se išlo u administrativno ograničavanje broja i veličine općina, no događat će se da pojedine jedinice lokalne samouprave neće moći funkcionirati i da će se morati ugasiti.

Bože oslobodi! Kad bi Mato Arlović htio prihvatiti ministarsko mjesto, uvjerena sam da bi ga Račan rado vidio na tom mjestu.

Stvarno bih na to mogla odgovoriti tek kad me premijer Ivica Račan bude nešto pitao. Dosad o toj temi nismo razgovarali. Ne mogu reći da sam i sada vrlo zadovoljna vrlo odgovornim mjestom predsjednice Odbora za pravosuđe koje nije ništa manje odgovorno od dužnosti ministra. Za svakog državnog dužnosnika, naravno i za ministra, bitno je uz pretpostavljenu stručnost da je entuzijast u svom poslu. Samo se tako mogu postizati rezultati.

To su samo spekulacije. Da sam ja bila na čelu liste, možda bismo dobili više, a možda i manje glasova. U SDP-u smo se dogovorili da na lokalne izbore idemo na drukčiji način, na liste nismo isticali ni ministre ni saborske zastupnike i možda smo zbog toga malo lošije prošli. Isticanje Omerke Šarić na čelo liste u Zadru je stav zadarskog SDP-a.

Ljudi u SDP-u su postojani i sigurni, nitko se ni ranije nije ni usudio prići nekom esdepeovcu s ponudom za nekakvu kupnju. Mi ćemo biti odgovorna opozicija, ali nećemo se ponašati uvrijeđeno zbog svih onih postizbornih cirkusijada oko zadržavanja vlasti i zbog toga ne dolaziti na sjednice. Pokazalo se također da bi zakonski bolje trebalo regulirati obveze onih koji su na nezavisnim listama. U svakom slučaju, vlast u Zadru mora što prije profunkcionirati jer građani ne smiju biti taoci unutarstranačkih prepucavanja.

Ne znam odakle vam takve informacije, mislim da državna vlast ni po čemu nije pokazala razliku prema lokalnoj vlasti s obzirom na to koja je stranka tamo na vlasti. A istina je da s lokalne razine, gdje je opozicija na vlasti, ima otpora i podmetanja u centralnoj vlasti.

Bila bih vrlo zadovoljna. Biti ambiciozan smatram da je vrlina koja ne pripada samo muškarcima, iako je u našem svijetu još daleko lakše biti muškarac. Razlika se, na žalost, ne smanjuje s razinom obrazovanja. Pogledajte samo koliko ima žena dekana fakulteta, žena akademika. Takav je odnos prema ženama kojima je život ipak zanimljiviji jer je raznovrsniji i zato imaju satisfakciju na koncu i u činjenici što duže žive od muškaraca.

Ne!

Ne. Čitam Tomića, Ferića, Dašu Drndiš, ponovno čitam Krležine "Zastave".