Ovih je dana bila često u upotrebi informacija koja kaže da je od tranzicijskih zemalja razlika između bogatih i siromašnih najveća u Hrvatskoj. O njezinoj točnosti ne bih raspravljao. Znade se, naime, da postoje različite metodologije i razni modeli u kojima se u ispitivanju istog problema često dolazi do različitih pokazatelja. Ipak, spoznaja nije ni draga ni poželjna. Dapače, ona nas upozorava na nepoželjan sadržaj odnosa koji se razvijaju u našem društvu.

U više navrata sam upozoravao, pa to i sada opetujem, da mali narodi, poput hrvatskog, teže podnose teret nejednakosti u društvenim odnosima od većih zajednica. Ta spoznaja upućuje manje zajednice na potrebu vaganja svih radnji koje se poduzimaju, a imaju utjecaj na položaj pojedinaca, grupa i skupina, osobito u gospodarskoj sferi života. Ako se to ne čini, nagriza se tkivo društva i ono postaje sve manje sposobno da reproducira potrebna dobra i usluge nužne za stalni porast standarda ljudi. Bez toga se, naime, gubi vjera u njegovu perspektivnost, a u nedostatku nje nema ni entuzijazma, tih nužnih poluga za napredak svakog društva.

Kad iznesene opće vrijednosti sučelimo s našim konkretnim pokazateljima koji otkrivaju sliku odnosa koji su nas svrstali u vrh zemalja s razlikama u bogatstvu, onda nas oni moraju ozbiljno uznemiriti. Evo nekih podataka: u Hrvatskoj se isplaćuje 180 tisuća beneficiranih mirovina. Mirovine prima više od milijun stanovnika. Prosječna mirovina iznosi 1603 kune, a oko osam posto umirovljenika prima ispod 500 kuna mjesečno. Ovim brojkama dodajemo i to da se raznim oblicima socijalne skrbi koristi 365 tisuća stanovnika. Prosječna je plaća zaposlenika oko 3500 kuna, a troškovi četveročlane obitelji već su premašili 5000 kuna. Sliku zaokružimo podatkom od 386 tisuća nezaposlenih, od kojih je veći broj mladih i školovanih.

Iznesene su brojke same po sebi ubitačne. Nije važno jesu li posve točne. Sigurno je da odražavaju tendenciju odnosa socijalnog stanja hrvatskoga društva. U raščlambi nastalog stanja osnovni se prijekor mora uputiti akterima koji su kreirali procese što su rezultirali navedenim negativnim vrijednostima. Oni su ti koji su dopustili da od ukupnoga broja mirovina 18 posto svoje porijeklo ima u dodijeljenim povlasticama. Uživatelji tih povlastica uglavnom su isti ljudi koji su u saborskim klupama odlučivali o visini svojih primanja. Oni su izglasali da najveća mirovina za puni radni staž može biti nešto iznad 4500 kuna mjesečno, ali su istodobno dopustili da privilegirana primanja budu i do sedam puta veća. Oni podržavaju nejednakost i svojim sudjelovanjem u raznim raskošnim manifestacijama koje su neprimjerene stupnju razvoja našega društva itd.

Za navedene i druge slične odluke i radnje nema opravdanja. Najmanje je prihvatljivo ono koje se svojedobno obrazlagalo tvrdnjom da ljude treba dobro platiti ako će valjano raditi ili da će ih dobra plaća odvratiti od korupcije. Kako je poznato, obje postavke je demantirala praksa jer se kvaliteta rada većine dobro plaćenih dužnosnika nije vidljivo promjenila, a korupcija nije nestala. Naprotiv.

Ne stoji ni tvrdnja da su plaće naših dužnosnika manje nego one istih ljudi u drugim zemljama, jer se radi o različitim prilikama. One nas upozoravaju da plaće svih kategorija zaposlenika moraju slijediti sudbinu rasta produktivnosti rada u konkretnoj sredini gdje ljudi rade. Samo je takva raspodjela poticajna i u funkciji je proizvodnje, u čemu su primjeri njemačke i japanske raspodjele u njihovu obnoviteljskom razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata, ili danas slovenski i poljski iznimno poučni uz uvažavanje svih specifičnosti ondašnjeg i sadašnjeg trenutka, te naših i njihovih prilika. U navedenim je gabaritima potrebno sagledati ukupnu našu, osobito gospodarsku-socijalnu stvarnost.

Na žalost, to se ne čini. Umjesto razgovora o konkretnim problemima u cilju pronalaženja optimalnog rješenja za njihovo postupno razrješavanje, sučeljeni smo s mnoštvom teških riječi. Izriču ih neodgovorni političari, vrlo često izravni donositelji i uživatelji spomenutih privilegija. Kod toga je posebno čudno što neki od njih daju sebi za pravo da govore o svemu. Sve znaju, u sve se razumiju, za sve imaju recepte. Gotovo sve stranke imaju reprezentante.

Cilj takvih ponašanja jest da se stanje još više zakomplicira, pa da ga se i destabilizira. Dokaz tomu nalazim u jučerašnjem slučaju Sinjske alke i u sutrašnjem Žnjanu, da se spomene najsvježije. Na žalost, destabilizaciji pridonosi i Vlada, o čemu najbolje svjedoči nepripremljenost ljudi na njezine odluke. Teško je, naime, razumjeti da se tako značajne mjere kakve su bile one o cijenama telekomunikacijskih usluga i participaciji u cijeni lijekova, mogu donijeti bez suvislo osmišljenog obrazloženja. Vjerujem da izražavam razmišljanje većine kojim se izriče odbojnost spram neprimjerenih riječi i olakih obećanja iza kojih stoji nered, nerad, neodgovornost, nesposobnost i neodlučnost. Takvo ponašanje nas nikamo ne vodi osim u provaliju gdje i završavaju društva koja se temelje na izrazitim privilegijama.

Iz svega je pouka da je nužno mijenjati ponašanje svih sudionika društveno gospodarskih procesa, posebno najodgovornijih. Ovo stoga što su negativni trendovi poprimili takve razmjere da ih je nužno odlučnije razrješavati. Oklijevanje može polučiti negativne posljedice što mlado društvo i njegova država, kakva je Hrvatska, sebi ne bi smjelo dopustiti. Duboko vjerujem da se to i neće dogoditi jer je većina građana Hrvatske spremna na rad, red i odricanje danas, kako bi sutra bilo bolje.