Priča je završila onako kako je jedino i mogla završiti - nakon "osvojenih" petnaest minuta slave Žare Pehar je dokazao da je ideja o Saboru svih Hrvata bila od početka osuđena na promašaj. Ma koliko se on sam sad pokušavao pravdati kako su ga u naumu o okupljanju milijun Hrvata na splitskom Žnjanu spriječili zločesti političari kojima nije stalo do hrvatskog jedinstva, Pehar se vrlo jasno legitimirao kao autor projekta kojem se ili svi smiju, ili ga potpuno neopravdano uzimaju za ozbiljno.

Ironija je politike ovdašnje da Pehar i njegov organizacijski odbor za koji svi sasvim utemeljeno sumnjaju da uopće postoji, vjerojatno nikad ne bi dospjeli na vrhove naslovnica da nije bilo ljudi koje šaljivi sabornici optužuju za sve loše što se u Hrvatskoj događa - aktualne vlasti. Naime, kad je Mato Arlović zagrmio o pripremama za nekakav hrvatski Gazimestan, Pehar je jedva uspijevao zavrijediti tridesetak sekundi televizijskog prostora, uz ironični osmijeh voditelja, ili bi se informacije o pripremama za Sabor vukle po dnu novinskih stranica. Odmah nakon Arlovićeva istupa u stilu "vidite što nam spremaju, a mi imao toliko puno posla", Pehar se prometnuo u zvijezdu, postavši ljetnom zamjenom za već pomalo potrošeni Stožer za obranu digniteta Domovinskog rata. Odjednom je svima postalo važno doznati tko je taj ugostitelj, zakupac lokala na urbanom i psihološkom rubu drugog po veličini hrvatskoga grada, baš kao što su svojedobno svi istraživali tko je taj Mirko Čondić. Ovako kako je ispalo, i znajući u kakvom se gradu sve skupa odigralo, Pehara čeka sudbina svih onih "javnih osoba" koje su završile svoju karijeru u vicevima o redikulima.

A on će šve to primati s ozbiljnošću jednoga Bustera Keatona, pa bi mi bilo gotovo draže kada bi doznao da se Pehar među zidovima vlastita doma grohotom smije svima nama koji smo nasjeli na priče o Saboru svih Hrvata, milijunu odraslih i (valjda) mislećh ljudi na Žnjanu i nekakvoj vladi nacionalnog izmirenja koja je tamo, "makar i kockom", trebala biti izabrana. No, susrećući se s Peharom svih ovih dana koji su potresli jedino kafić na Žnjanu u kojem je u audijenciju primao novinare, takva je varijanta malo vjerojatna. Čovjek se jednostavno ozbiljno shvatio, kao i toliki drugi koji su nam povremeno odlučili krojiti živote. Naš je, pak, problem što i na Pehara i na njegove prethodnike nismo odmahnuli rukom. Tužan bi to bio svijet kada bi takvi likovi mogli krojiti njegovu sudbinu. Zato, adio Žare.