Vjesnik: 22. 08. 2001.

Revizija privatizacije neće vratiti »ukradene« i »preprodane« bicikle

Iako se privatizaciji ne može pridati epitet izvorišta svih zala, zbog raširenog torbarenja, eksproprijacije prihoda od većinskih dioničara i drugih sličnih pojava, u dijelu poduzeća stvorena je vlasnička struktura čiji je stil upravljanja imao iznimno negativan utjecaj na demokratski legitimitet privatizacije i ukupnu gospodarsku efikasnost... Jedan pristup reviziji privatizacije počiva na »ispravljanju učinjenih nepravdi«, dok je prema drugome pogled istražitelja potrebno usmjeriti prema neuspješnim tajkunima, a od uspješnih poduzetnika odvratiti pogled pravosuđa

VEDRAN ŠOŠIĆ

Za zagrebačke bicikliste svaki poznavatelj, pa čak i neupućeni promatrač, može primijetiti da se uglavnom služe skupocjenim primjercima prijevoznih sredstava tog tipa. Ta je opservacija, koliko ograničeno osobno iskustvo može potvrditi, istinita i za velik broj drugih gradova u Hrvatskoj. Povremene krađe odvoje neke vlasnike od njihova ponosa, ali to uglavnom ne umanjuje volju ostalih korisnika sjajnih primjeraka izrađenih od aluminija ili legura metala za ulaganjem u nove modele.

Za razliku od Zagreba, u Amsterdamu glavnina stanovništva služi se biciklima koji su, s obzirom na stanje u kojem jesu, gotovo bezvrijedni, a vrijednost sredstava što ih u tom gradu vlasnici ulažu u zaštitu bicikala i trud uložen od »preprodavača« znatno nadmašuju njihovu ukupnu vrijednost.

Jesu li Zagrepčani, odnosno Hrvati, doista toliko »pošteniji« od Nizozemaca kao što to »tržište« bicikala sugerira?

Nisu nužno. Iako je riječ o dvjema kolektivno stabilnim ravnotežama koje se dijametralno razlikuju, relativno male razlike u povijesnom razvoju, kratka razdoblja u kojima institucije održanja reda nisu uspijevale kontrolirati obijače, mogu dovesti do toga da se opisani model ponašanja proširi na veću skupinu stanovnika nekog područja, a povratak u »dobru« ravnotežu učini teškim, ili čak nemogućim.

Volja građana za nabavom kvalitetnih bicikala očito je vrlo blisko korelirana s opasnošću da im budu ukradeni. Ako bicikl vrijedi onoliko koliko je vrijedan lanac što ga štiti od provalnika, čak će i kupnja novog svjetla biti neracionalna.

Sve dok je »loša« kolektivna ravnoteža ograničena isključivo na tržište bicikala, može se smatrati simpatičnom (pod pretpostavkom da niste jedna od žrtava). Međutim, ako gospodarski potencijali neke zemlje postanu predmetom »preprodaje«, situacija postaje mnogo ozbiljnijom.

Zbog opasnosti od eksproprijacije te dominacije »grabežljive« strategije u terminima prinosa (velik broj prekršitelja drastično smanjuje opasnost od kažnjavanja!), poduzetnici će preuzeti taj oblik ponašanja i neće biti skloni ulaganju resursa u proizvodne aktivnosti koje jedine pridonose porastu društvenog blagostanja.

Opisana slika »biciklističkog sindroma« u mnogo je čemu simptomatična za proces privatizacije koji je u Hrvatskoj provođen posljednjih deset godina.

Iako se privatizaciji ne može pridati epitet izvorišta svih zala (neke su privatizacijske odluke rezultat naslijeđenih loših ravnoteža!), zbog raširenog torbarenja, eksproprijacije prihoda od većinskih dioničara i drugih sličnih pojava, u dijelu poduzeća stvorena je vlasnička struktura čiji je stil upravljanja imao iznimno negativan utjecaj na demokratski legitimitet privatizacije i ukupnu gospodarsku efikasnost.

Stoga se danas privatizacija osporava upravo s ta dva aspekta. Jedan pristup reviziji privatizacije počiva na »ispravljanju učinjenih nepravdi«, dok je prema drugome pogled istražitelja potrebno usmjeriti prvenstveno prema neuspješnim tajkunima, a od uspješnih je poduzetnika, koji su povećali proizvodnju i zaposlenost, potrebno odvratiti pogled pravosuđa.

Loše zakonodavstvo i male ovlasti dane regulatorima što su omogućili »biciklizam« u Hrvatskoj, postojali su i u drugim tranzicijskim zemljama, od Češke (poznato »tuneliranje«) do Rusije, a rijetki su primjeri zemalja poput Poljske u kojoj je snažno neovisno regulatorno tijelo uspjelo suzbiti širenje takvih aktivnosti.

»Biciklizam« je nedvojbeno ozbiljno štetio razvoju tržišta kapitala, doveo je do nesklonosti ulagača zbog straha od prijevare i ugrozio reputaciju dioničarstva i poduzetništva uopće (što seže dotle da mnogi ministri s ponosom ističu da ne posjeduju niti jednu dionicu) s mnogim negativnim dugoročnim posljedicama.

Zaustavljanje »biciklizma« u tranzicijskim zemljama tako postaje jedno od ključnih razvojnih pitanja.

Različiti brzi recepti poput ekspanzivnije monetarne politike, odnosno »pritiskanje gasa« kako je često prikazuju neki ekonomisti, neće imati nikakva učinka na ubrzanje gospodarstva ako kotači, prijenosni mehanizam, motor i svi ostali važni dijelovi, u smislu institucija koje sprječavaju grabežljive oblike ponašanja, nisu ispravni i na mjestu.

»Ispravljanje učinjenih nepravdi« može se činiti pravim korakom na putu rješavanja socijalnih i razvojnih problema. Pravo i pravda, na kraju krajeva, izviru upravo iz moralnih i drugih normi ponašanja koje postoje u nekom društvu, tako da revizija nemoralnih radnji ne bi trebala biti upitna.

Međutim, pravno načelo nula poena sine lege kaže da to ipak nije slučaj. Prema njemu, bez prekršenog članka nekog zakona u vrijeme kad je određeno djelo učinjeno, nije moguće pokrenuti sudski proces.

Upravo je to jedan od temeljnih mehanizama na kojima počiva vladavina prava i koji štiti građane od samovolje vlastodržaca.

Ako obveza javne ponude u slučaju preuzimanja većinskog paketa dionica ili zaštita interesa malih dioničara u nadzornim tijelima nisu zakonski propisane, tada čin njihova nepoštivanja ostaje samo »nemoralan« i ne postoji pravna osnova za njegovo sankcioniranje.

»Nepravde« učinjene u privatizaciji mogu se sankcionirati. Tada, međutim, interpretacija »pravde«, koja izlazi iz sfere onoga što je propisano zakonom, ostaje na vlastodršcima za koje nije sigurno da će promicati individualne slobode i gospodarsku efikasnost.

Vladavina prava ne znači uvijek i vladavinu pravde ili morala, ali jedina pojedincima jamči zaštitu od vlastodržaca uz konvergenciju zakonskih i etičkih normi kroz demokratske procedure.

Da se privatizacija kojim slučajem i može vratiti na sam početak, nije postignut gotovo nikakav institucionalni napredak, u smislu postavljanja kontrolnih mehanizama zaduženih za sprječavanje nanošenja novih »nepravdi«.

Donošenje potrebnih izmjena Zakona o vrijednosnim papirima te davanje većih ovlasti Komisiji za vrijednosne papire, koja bi određene slučajeve zloupotrebe morala rješavati sama, bez utjecaja pravosuđa, daju mnogo veći potencijal za razvoj tržišta kapitala i gospodarski rast, što bi trebalo objasniti biračima, umjesto gubljenja vremena na pokretanje postupka revizije privatizacije neposredno uoči lokalnih izbora.

Autor je ekonomist, član je Ekonomije moderne