POTPREDSJEDNIK VLADE GORAN GRANIĆ PRVI JE HRVATSKI POLITIČAR KOJI JE PRIZNAO DA ĆE ZA HRVATSKE LOGORE U HERCEGOVINI “NETKO MORATI ODGOVARATI”

ZAGREB - Uredbom Predsjedništva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (HZ HB), o postupanju s osobama zarobljenim u oružanim sukobima u HZ HB, koja je objavljena na stranicama 60. i 61, Narodnoga lista HZ HB br. 1/1992., stvorena je pravna osnova za formiranje logora za vojne zarobljenike, u kojima su tijekom 1993. i 1994. bili smješteni Bošnjaci, i u kojima se Ženevska konvencija, prema mnogim svjedočenjima, nije poštovala. Tvrdi to u svojoj knjizi “Geneza jedne zablude” slovenski pravni stručnjak Ciril Ribičič. Ribičičeva pravnička napomena o “nepoštovanju Ženevskih konvencija” krije, kako je već poznato, brutalna višemjesečna mučenja tisuća hercegovačkih Bošnjaka u logorima Dretelju, Gabeli, Heliodromu i Ljubuškom tijekom 1993. i 1994. Pretpostavlja se kako je u tim logorima umrlo i ubijeno više stotina Bošnjaka iz Hercegovine.

Ribičič u spomenutoj knjizi, u kojoj je prošle godine ukoričio svoju stručnu analizu pravnoga ustroja HZ HB načinjenoj za Haaški sud, o kontroverznoj uredbi piše: “Prema toj uredbi, odredbe Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima primjenjuju se na pripadnike JNA, rezervnog sastava JNA, te na druge osobe zarobljene u oružanim sukobima protiv HZ HB. Lokacije na kojima će biti smješteni zarobljenici određuju predstojnik Odjela za pravosuđe i upravu u suradnji s predstojnikom Odjela za obranu i predstojnikom Odjela za unutarnje poslove.”

Širi pravni temelj otvaranju spomenutih logora, koji su vjerodostojnost HVO-a, ali i hrvatske državne politike, srozali na razinu vojske bosanskih Srba, Ribičič obrazlaže ovako: “HZ HB neposredno se podredila međunarodnom pravu ne samo u Odluci o uspostavi HZ HB, nego i u nekim drugim aktima. (...) Međutim, u odgovarajućim dokumentima “izostala je konkretizacija obveze poštovanja” međunarodnog prava “u onom dijelu propisa koji se odnose na kaznene sankcije. 'Obvezatni naputak o primjeni važećih propisa i mogućnosti izricanja kaznenih sankcija za djela počinjena protiv oružanih snaga HZ HB', primjerice, propisuje vrlo stroge sankcije za odbijanje izvršenja naređenja, odbijanje primanja i uporabe oružja, za protivljenje pretpostavljenom(...), ali se nigdje ne navode djela koja znače povredu međunarodnog humanitarnog i ratnog prava, Ženevske konvencije ili slično”.

Je li onda slučajno da su baš takva djela, koja se pojednostavljeno zovu ratnim zločinima, počinjena u logorima u Hercegovini, te da za njih svih ovih godina ne samo da nitko nije odgovarao, nego se pokušavalo zataškati i samo njihovo postojanje?

Gabela, podsjetimo, jest hangar bivše JNA nedaleko od Čapljine u kojemu su Bošnjaci u ljeto 1993. skapavali od, u najmanju ruku, žeđi i iscrpljenosti. Zanimljivje i podatak kako je samo tjedan dana poslije te odluke, 29. prosinca 1994., Vlada HR HB donijela “Odluku o organizaciji i djelokrugu rada Komisije za utvrdenje ratnih zločina na teritoriju HR HB”. Ta Komisija dobila je zadaću da kontaktira s Haaškim sudom.

O logorima HVO-a u Hercegovini hrvatska je javnost posljednjih godina znala vrlo malo. Osim izvještaja rijetkih novinara i intelektualaca, nešto se više počelo doznavati tek nakon uhićenja Mladena Naletilića i Vinka Martinovića, te početka njihova suđenja pred Haaškim sudom. Unatoč zavjeri šutnje, sami logoraši svjedoče da ta mjesta po okrutnosti jedva da su zaostajala za zloglasnim logorima na područjima BiH koja su okupirali Srbi. Svjedoci tek tvrde kako je hrvatskih logora bilo manje, da je u njima patilo manje ljudi te da su kraće bili otvoreni. No žrtvama to je vjerojatno nedovoljna utjeha.

Ulogu hrvatske - čitaj Tuđmanove - politike u BiH Ciril Ribičič opisuje ovako: “HZ HB je nastala u vrijeme kada se već pokazalo da centralna državna vlast nije u stanju djelotvorno se suprotstaviti agresiji i kada se Srbi već formirali svoje SAO. Hrvati u BiH, HDZ, kao i RH, imali su u takvim uvjetima pred sobom dvije mogućnosti: stati na stranu Bošnjaka, njihove stranke SDA i drugih stranaka (SDP, na primjer), koji su se zauzimali za suverenu i samostalnu BiH ili i sami, poput srpske SDS, tražiti podjelu ili tzv. razgraničenje BiH. Prvu opciju bi mogli realizirati u suradnji s Muslimanima i svim drugim pristalicama suverene i samostalne BiH, a drugu u dogovoru sa SDS i na osnovi Miloševićeve ponude o tzv. razgraničenju. S tog stanovišta formiranje HZ HB je sigurno bilo u funkciji obrane od agresije, ali je istovremeno bilo očiti znak da će se Hrvati u BiH pri tome osloniti na RH i na dogovor sa SDS, a ne na BiH državnu vlast, Muslimane i ostale pristalice suverene i samostalne BiH. Tome je donekle pridonio i dio međunarodne zajednice (...)”. Koliko se od toga do danas promijenilo?

General HVO-a Stanko Sopta i general HV-a Llubo Ćesić uskoro bi mogli postati optuženicima Haaškoga suda, spekuIira u posljednjem broju sarajevski tjednik Slobodna Bosna. Prema tim pretpostavkama, Ćesić bi mogao odgovarati za ubojstvo majora Vojske RS Radoslava Lakića i jos četvorice srpskih vojnika 1995 na Kupresu. Sopta bi, iznosi Slobodna Bosna, mogao biti optužen zato što je bio zamjenikom zapovjednika Kažnjeničke bojne Mladena Naletilića, koji u Haaškome pritvoru već više mjeseci čeka početak suđenja: U Haagu je, podsjetimo, i Vinko Martinović, zapovjednik postrojbe “Mrmak”, koja je djelovala u sastavu Kažnjeničke bojne.

U političkom, a osobito moralnom smislu, hercegovački logori i politika koja ih je proizvela nanijeli su nenadoknadivu, upravo povijesnu štetu Republici Hrvatskoj, a osobito hrvatskoj politici u BiH. Strateški poželjan, povijesno utemeljen i moralno opravdan savez s Bošnjacima njima je možda zauvijek upropašten; a aureola žrtve, koju je Hrvatske u ratu “kod kuće” opravdano zadobila, nepovratno je izgubljena. Štoviše: hrvatska politika u BiH prometnula se u saveznika srpskoga komadanja te zemlje, pa je danas sve izvjesnije kako su BiH napala dva agresora.