Haag, hrvatska zvijezda Danica, opet sjaji punim sjajem. Poslije Žare Pehara, subverzivne Alke i ostalih specijaliteta iz sezone kiselih kukumara, eto nama opet naše Carle koja neće, kako je bilo najavljeno, početkom rujna u vizite Račanu na ćakulu o nedostupnom Gotovini, ali će zato u Zagreb nove listine s popisom tridesetak ljudi čiji su se politički i ratni repovi tamo davno, još 1993., zapeli u bodljikavu žicu hercegbosanskih koncentracijskih logora. Slobodan Praljak, Jadranko Prlić, Zlatan Mijo Jelić, Valentin Ćorić, Stanko Sopta Baja... bajaju mediji o objektima zanimacije strašnoga Haaga koji je, usprkos žonglerima iz struktura bivše vlasti i ostalim aktivistima domovinske političke šatre, čini se odlučio na ove strane poslati baš svaki račun za ratni zločin na naplatu.

A nakon što su se trojica visokih oficira Armije BiH (Hadžihasanović, Alagić, Kubura) onomad šaptom i bez ijednog glasa prosvjeda bošnjačkih hip-hopovaca preselili iz Sarajeva u ćelije Scheveningena pod optužbom za zločine nad Hrvatima u srednjoj Bosni, haaškim je otpiračem otvorena i najmračnija hrvatska ratna kaca — zločinačko naličje Šušak-Bobanove paradržave, s Dreteljem, Helidromom i Gabelom kao najvećima i još četrdesetak manjih logora za Bošnjake, za koliko se pretpostavlja da ih je ukupno djelovalo na teritoriju tzv. Herceg-Bosne.

Ljudi su iz Mostara, Čapljine i Stoca odvođeni iz dnevnih boravaka, nerijetko i u uniformama HVO-a, zbog pogrešne nacionalnosti ili zarad pukog inventara u njihovim tinelima i šačice devizne ušteđevine. Od saveznika u borbi protiv velikosrpske armije i "cvijeća hrvatskog naroda" voljom politike obnoć su se, ni krivi ni dužni, prometnuli u ljutog dušmanina i puku smetnju Tuđman-Miloševićevim planovima o podjeli Bosne. Zatečeni naglom promjenom ratnog rasporeda, nisu se ni snašli, a već su u limenim barakama Dretelja mučeni višednevnom žeđu, pili su mokraću, te su brutalno ubijani i premlaćivani, a žene im silovane.

Na Helidromu je 1993. zatočen i dotadašnji mostarski dopisnik Slobodne Dalmacije Dževad Kolukčija, u logoru Vojno kod Mostara, među ostalima, i aktualni sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske Vice Vukojević silovao je 17-godišnju Bošnjakinju čija je ispovijed objavljena u knjizi Irfana Ajanovića "Molila sam ih da me ubiju". Počinjen u ime križa, Alaha ili krsta, svejedno je, krvavi hercegovački trag smrti, zločina i patnje vapi do neba da njegovi izravni crtači, ali i politički inspiratori, odgovaraju za zlodjela koja su u Europi posljednji put zabilježena u vrijeme Hitlerova svetog rata za čistoću arijevske rase.

A kad je već o inspiratorima riječ, nije nezanemariv podatak da Haag od hrvatske Vlade traži sve raspoložive podatke iz Ureda bivšeg predsjednika u kojima se spominju politički i vojni dužnosnici "Herceg-Bosne", kao i stenogrami njihovih razgovora s pokojnim Tuđmanom. Bivši predsjednik Vlade HR HB Jadranko Prlić tvrdi da tijelo kojemu je bio na čelu nikad nije donijelo odluku o otvaranju koncentracijskih logora za Bošnjake. A bit će onda vrhovni zapovjednik svih Hrvata?