Godinama nakon rata, Osijek je u noći od srijede na četvrtak ponovno doživio "rat". Bilo je to "mirnodopsko granatiranje" središta Osijeka, ali na žalost nimalo fingirano niti u funkciji kakve vojne vježbe, već toliko stvarno da je navodno jedno dijete od šoka i zaglušujućih detonacija zanijemilo, toliko traumatizirano nedalekim, zbiljskim ratom da novi očigledno više nije u stanju psihološki podnijeti.

U dvorištu zgrade PU osječko-baranjske eksplodiralo je, navodno deaktivirano, i u kontejneru uskladišteno streljivo i minsko-eksplozivna sredstva prikupljena od građana. Ubojiti je arsenal čekao, kažu, na redovito uništavanje koje se imalo dogoditi već u ponedjeljak. No, je li trebao čekati u srcu grada? Hoće li tko odgovarati za ovu havariju koja je srećom prošla bez žrtava (samo su tri građana zadobila lakše povrede), ali s golemom materijalnom štetom?

Ministar unutrašnjih poslova Šime Lučin stigao je hitro u demolirani Osijek da bi poručio orbi et urbi kako će odgovorni za eksploziju svakako snositi konzekvencije. Osjeća li i sam ministar takozvanu objektivnu odgovornost ili drži da ta teška riječ selektivno ubija samo nižerangirane? Načelnik Policijske uprave osječko-baranjske Marijan Ivić trenutno je svoje radno mjesto stavio Lučinu na raspolagnaje. I pače, javno potvrdio da se osjeća odgovornim. Kada ćemo takvo priznanje napokon čuti i od vladinih dužnosnika koji uporno "peru ruke" u znoju svojih potčinjenih?

Lučin će usred očevida obranaški ustvrditi kako pouzdano može reći da eksplozija nije prouzročena vanjskim utjecajem te da je moguće izazvana kemijskom reakcijom (da tko slučajno ne bi pomislio na možebitnu sabotažu u ovim pregrijanim danima kada se broje MUP-ovi viškovi zaposlenih?!). Ni to neće biti dovoljno njegovoj iritantnoj samodopadnosti, pa će štoviše otkloniti svaku aluziju na nepropisno i neprimjereno skladištenje oružja i streljiva. Upravo nevjerojatno, dok još grad gori i umiva se čađom i pepelom sa zgarišta ulica u neposrednoj blizini Policijske uprave, ministar tvrdi da je kolekcionarnom razornom arsenalu bilo mjesto u kontejneru usred grada!!!

Šime Lučin potpuno je zreo za ministarsko "umirovljenje". Osječka noć strave tek je veliki finale njegova jalovog mandata. Dovoljno je prisjetiti se serije neriješenih terorističkih djela, od ubojstva Milana Levara, eksplozije na Mirogoju ili pred zgradom Zagrebačkog poglavarstva, ubojstva Vjeke Sliška sred metropole, do potrage za haaškim optuženikom, generalom Antom Gotovinom, za kojeg Lučin "senzacionalno otkriva" kako MUP ima saznanja da je još u zemlji (?!), kao da je policija time svoj posao i obavila.

Zaključimo: poslije eksplozija u vojnom skladištu u Dubokom jarku 1994. godine tadašnja oporba, a današnja vladajuća koalicija iz sveg je grla grmila "ostavka, ostavka", tražeći glavu u to vrijeme ministra obrane Gojka Šuška (no ceh su platili, dakako, nižerangirani časnici). Po istom predlošku ponaša se i aktualna nomenklatura, pa Lučin poručuje "da, svakako će netko odgovarati", ali izvjesno ne misli da bi to trebao biti i on sam.