Slično se može reći i za tvrdnje Vladimira Šeksa, kako vladajući spremaju sudske progone i zabranu HDZ-a, uz još smješnije žaljenje zašto HDZ nije svojedobno zabranio postkomunističku Stranku demokratskih promjena.

Nažalost, ni oporbeni političari niti gospodarstvenici nisu dosad podastrijeli javnosti svespasavajuću »čarobnu formulu« za brzi oporavak hrvatskog gospodarstva.

Oporba, a valjda i većina naroda, nezadovoljna je prisilama Haaškog tribunala. Strašno je gledati kako Carla del Ponte »upravlja« političkim ozračjem u našoj državi, odnosno kako njezini »stručnjaci« krivotvore suvremenu hrvatsku povijest.

Neki oporbeni političari predlažu preinaku Ustavnog zakona o suradnji sa Sudom u Haagu.

Neki vele da to nije moguće zbog odnosa snaga u tom najvažnijem tijelu UN-a.

Valjda je svakome jasno da se aktivni časnici Hrvatske vojske ne bi smjeli miješati u politiku. No i predsjednik Mesić, kao vrhovni zapovjednik, morao je pokazati veći smisao za taktičnost, odnosno primijeniti stupnjevite kazne za politizirajuće časnike, tako da bi umirovljenje bilo posljednja kazna.

Hrvatska vojska nije toliko bogata sposobnim časnicima da ih vrhovnik može »rasipati« po miloj volji.

Smiješno je kad neki političari i njihovi medijski poslužnici nastoje izazvati razdor u Crkvi pronalazeći u njoj frakcije. One možda postoje, ali Katolička crkva u Hrvata toliko se očeličila pod komunističkom vladavinom da će, usprkos svim unutarnjim razlikama, nastupati jedinstveno prema van.

I navodno pismo predsjednika Mesića Papi vratit će se na njegovu adresu takorekuć preko Kaptola. Odgovor šefu države sastavit će Biskupska konferencija uz blagu asistenciju papinskoga nuncija u Zagrebu.

Predsjednik je u svakom slučaju mogao uštedjeti »poštarinu« da se neposredno obratio nadbiskupu Bozaniću, jer se zna da u Vatikanu ne stoluje Centralni komitet i da u Crkvi ne važi »demokratski centralizam«, što Predsjednikovi savjetnici očito ne znaju.

Očito su i neki biskupi tankih živaca kao i političari.

Je li u Hrvatskoj uopće moguć nekakav državni udar desnice o kojemu su se raskokodakale tiskovine?

Hrvati su najjači na demokratskim izborima. Tko drukčije misli i fantazira, očito je pod utjecajem prekodrinskih zbivanja i mentaliteta.

Hrvatska vojska nije u stanju izvesti coup d"etat jer za to uopće nije osposobljena. Državni udari spadaju u najkompliciranije vojne pothvate: tko o tome priča, ne zna što govori ili pak nastoji uznemiriti građane. Možda bi se takovima trebalo pozabaviti državno odvjetništvo.

Unatoč svim poteškoćama sadašnje vlasti, ona ostaje za kormilom države jer, nažalost ili na sreću, za nju nema alternative. To je i znak bijede hrvatske demokracije jer u državi koja dobro funkcionira mora postojati oporba koja može u svaki čas preuzeti vlast.

U Hrvatskoj je drukčije. Najjača oporbena stranka HDZ još nije doživjela potpunu katarzu, a sve ostale oporbene skupine nisu ni približno sposobne osvojiti mase.

Vladajući u Zagrebu ne trebaju se bojati velikih narodnih skupova jednostavno stoga što je iskustvo pokazalo da oni ne utječu trajnije na raspoloženje birača. Vlada i njoj pripadajuće stranke moraju se napokon naviknuti na to da u demokraciji oporbenjaci svih vrsta djeluju bučnije i »neodgovornije« od onih koji vladaju.

Sadašnje »živčano stanje« u hrvatskoj politici očito odgovara i Vladi i oporbi. Vladi da bi svratila pozornost sa stvarnih problema, a oporbi da bi se u javnosti pokazala jačom nego što je u zbilji.

Međutim, rezultati sadašnjih političkih nadvikivanja pozicije i opozicije mogli bi biti općenarodno odvraćanje od politike, a to je ono najgore što bi se moglo dogoditi tako mladoj i neukoj demokraciji kao što je hrvatska.