Rekonstrukcija Vlade, sada je već toliko očito, nije bila ništa više od demagoške fraze premijera Ivice Račana.

Vječito otvorena prijetnja rekonstrukcijom kabineta bila je smišljena vjerojatno zato da trajno uspokoji javnost, dotad naviklu na uobraženu a ne na samokritičnu vlast. "Rekonstrukcija" je uvedena u svakodnevni politički leksik kako bi građani uvijek mislili da njihova vlast ima potpunu kontrolu nad svim svojim pogreškama, da joj baš ništa i nikad neće promaknuti, da osjeća sve svoje slabosti i da će ih prevladati a da je na to ne podsjećaju birači.

Kao što su, na primjer, HDZ-ovi političari u svoje doba uporno ponavljali da se njihova stranka bori protiv korupcije, jer su time htjeli preduhitriti sve koji su tvrdili da su oni sami i te kako korumpirani, tako i nova vlast trči ispred svojih kritičara s natpisom na leđima "zatvoreno radi renoviranja".

Nije to jedino. Bauk rekonstrukcije Račanu je poslužio da održava disciplinu u Vladi, barem među onim ministrima koji se boje da bi on ipak jednom mogao napraviti nekakav radikalan potez, na primjer zamijeniti nekog ministra koji nije prethodno sam dao ostavku ili je teško bolestan ili je, recimo, za njim raspisana međunarodna tjeralica.

Vlada, dakle, ostaje u onom istom sastavu u kojem je bila i prije nego što je premijer Račan počeo naglas zazivati rekonstrukciju. Paradoks je što se obustava rekonstrukcije sada tako ležerno obrazlaže, a političari iz vladajuće koalicije u isto vrijeme posvuda nastavljaju javno propovijedati zašto Vladu treba smanjiti i dovesti u nju neke posve nove Ijude.

Prava, dubinska rekonstrukcija Vlade neće se ni obaviti prije izbora, i to najviše zato da se ne bi diralo u trenutačno smirene odnose koalicijskih partnera i da se ne izaziva pojedine stranke iz petorke eventualnom revizijom njihovih ministarskih kvota.

No, to zapravo znači da vlast u nas i dalje služi ponajprije zato da bi se, neuzdrmana, što dulje održala, a da je manje bitno je li ta vlast uopće efikasna.

Već na ovoj stvari ozbiljno se nameće pitanje povjerenja Račanovoj administraciji. Kako se može vjerovati vlasti koja priznaje da ne valja, dakle da je treba rekonstruirati, a nema snage zamijeniti niti nekoliko loših ministara? Treba li vjerovati da će uspjeti reforme ako ne uspijeva ni obična rekonstrukcija? Je li uopće učinkovita vlada koja posluje u stanju trajne rekonstrukcije?