Vjesnik: 27. 08. 2001.

Opasne zamke ovisnosti hrvatskih političkih stranaka o inozemnom novcu

U prethodnom poretku pitanje transparentnosti financiranja stranaka tretirano je kao »svetogrđe«. Partija vlasti obilno se financirala prelijevanjem sredstava iz javnih poduzeća, državnoga proračuna, ali i prilozima iz inozemstva (najprije donacijama dijaspore, a poslije vraćanjem novca prelivenim iz proračuna kao pomoć Bosni i Hercegovini) pa nitko nije ni pomišljao o zabrani pomoći iz inozemstva. Sredstva kojima je u predizbornim fondovima raspolagala partija vlasti bila su neusporediva s onima opozicijskih stranaka, što je dovodilo u pitanje regularnost predizbornih kampanja i sam karakter izbora

DAVOR GJENERO

Susjednu Sloveniju trenutačno potresa afera vezana uz problem financiranja političkih stranaka.

Slovenski zakon o političkim strankama, naime, izrijekom zabranjuje stranci svaki oblik financijske pomoći iz inozemstva, a pokazalo se da su njihovi socijaldemokrati, posredstvom uza se »vezane« nevladine organizacije, primili prilog iz zaklade povezane s britanskom Laburističkom strankom.

I konzultantske usluge koje davalac ne naplaćuje slovenski zakon tretira jednako kao i donacije u novcu. Tako s pozicije slovenskoga zakona o političkim strankama postaje spornom činjenica da su slovenski socijaldemokrati sudjelovali na seminarima i radionicama što su ih za njih organizirali britanski kolege, a da ta usluga nije plaćena, već je prenošenje iskustava bilo kolegijalna usluga iskusnijih britanskih političkih istomišljenika.

Da je takva usluga obrazovanja organizirana na primjer u nekoj slovenskoj nevladinoj organizaciji ili u nekom institutu, a da nije naplaćena, stranka bi to morala prikazati u svom financijskom izvještaju kao kontribuciju, navodeći novčanu vrijednost poklonjene usluge. Ako pak takva usluga dolazi iz inozemstva, ne bi je smjela primiti, odnosno stranka mora platiti rad konzultanata.

Slovenska politička javnost svjesna je da zakone, dok su na snazi, valja poštovati, ali je svjesna i toga da tako rigidno provođenje koncepta zabrane financiranja stranaka iz inozemstva dugoročno može samo štetiti i slovenskoj državi i transparentnosti funkcioniranja stranačke arene.

Socijaldemokrati će, po svemu sudeći, biti blago prekršajno kažnjeni zbog primanja takve usluge iz inozemstva, a nastala će afera preživjeti vrijeme »kiselih krastavaca« samo utoliko što će vjerojatno potaknuti promjene u regulativi koja se bavi financiranjem političkih stranaka.

Sada je javnost financiranja stranaka ustavna kategorija

U Hrvatskoj je problem financiranja političkih stranaka u velikoj mjeri neriješen, kao što nije adekvatno zakonski riješeno ni pitanje uloge stranaka u političkom sistemu.

Iako se političke stranke i pravo da se one slobodno organiziraju navode u Ustavu (članak 6.), tek su ustavnim promjenama u studenom prošle godine stvorene ustavne pretpostavke za racionalno organiziranje stranačkoga života u Hrvatskoj.

Nakon promjene Ustava, obaveza demokratskoga unutarnjeg ustroja stranaka i javnosti njihova financiranja postaju ustavnim kategorijama. Promjenom Ustava stvorene su pretpostavke za donošenje novog zakona o političkim strankama kojim će nove ustavne obaveze političkih stranaka biti pretočene u zakonsku normu.

U prethodnom poretku ustavna definicija političkih stranaka bila je takva da se uopće nije razlikovala od definicije nevladinih organizacija i sindikata (osim što je bilo navedeno da se stranke osnivaju na teritorijalnom načelu, i to za razliku od prakse dotadašnjeg SK koji je temeljne organizacije osnivao u poduzećima), a pitanje transparentnosti financiranja tretirano je kao »svetogrđe«.

Partija vlasti obilno se financirala prelijevanjem sredstava iz javnih poduzeća, državnoga proračuna, ali i prilozima iz inozemstva (najprije donacijama dijaspore, a poslije vraćanjem novca prelivenim iz državnoga proračuna kao pomoć Bosni i Hercegovini) pa nitko nije ni pomišljao o zabrani pomoći iz inozemstva.

Činjenica da su sredstva kojima je u predizbornim fondovima raspolagala partija vlasti bila neusporediva s onima opozicijskih stranaka, sama je po sebi dovodila u pitanje regularnost predizbornih kampanja i kompetitivni karakter izbora, a smjena vlasti bila je moguća tek kad su postignute sinergija demokratskih političkih stranaka formiranjem dviju velikih koalicija i volja za promjenama što ju je civilno društvo izražavalo kroz kampanju »Glas 99«.

Donošenje zakona kojim će se regulirati funkcioniranje i financiranje političkih stranaka od iznimne je važnosti za demokratsku konsolidaciju Hrvatske. Svakako bi bilo pogubno budu li sljedeći izbori raspisani, a da se prethodno ne regulira način kako stranke mogu djelovati u demokratskom društvu i prikupljati novac za svoje djelovanje.

U kreiranju tog zakona može nam biti važno slovensko iskustvo, jer njegova ograničenja ne bi smjela biti takva da otežavaju međunarodnu suradnju stranaka pa da se među njima stvori konsenzus o prihvatljivosti kršenja zakona.

Stranke su ponajprije skupine ljudi koje se, sudjelujući na izborima, bore za utjecaj na odlučivanje u državi. U parlamentarnim demokracijama, međutim, sudjelovanje na izborima i obnašanje vlasti nisu jedine funkcije političkih stranaka. One osvješćuju društvene interese i formiraju mišljenje o temeljnim pitanjima društvenog života, formiranjem parlamentarne većine legitimiraju demokratski poredak, promiču političku kulturu i regrutiraju talente u političku elitu.

Bez političkih stranaka narod se ne bi mogao konstituirati kao politički subjekt, a artikuliranjem različitih društvenih interesa i objašnjavanjem njihova mjesta u društvu stranke oblikuju političku volju i predstavljaju je u parlamentu.

Političkim obrazovanjem svojih članova i pristaša one djeluju na uspostavljanje suglasnosti o temeljnim društvenim vrijednostima i time pridonose stabilnosti demokratskog poretka.

I u procesima europskih integracija vrlo je važna uloga političkih stranaka. Suradnja hrvatskih stranaka s europskim strankama istoga političkog usmjerenja i njihovo pridruženo članstvo u organizacijama koje djeluju u Europskom parlamentu važni su kanali promicanja nacionalnog interesa.

Suradnja sa stranačkim zakladama, kao što je pet njemačkih koje već djeluju u Hrvatskoj, omogućuje međunarodnu suradnju stranaka i velika im je pomoć u političkom obrazovanju članstva.

Dobar zakon o političkom strankama ne smije biti preprekom ovakvoj međunarodnoj suradnji pa i primanju međunarodne pomoći za edukaciju stranačkoga članstva i vodstva.

Međutim, sredstva koja stranke troše za funkcioniranje u državnoj vlasti (bilo kao većina ili kao opozicija) moraju biti pod domaćom kontrolom i ne smiju izvirati iz stranih donacija, a naročito visok stupanj kontrole mora biti nad novcem namijenjenom i utrošenom za predizborne kampanje.

Dok je poželjno da u političkom obrazovanju stranke surađuju sa strankama koje u europskim zemljama predstavljaju isti tip političkih interesa, stranim bi se kontribucijama u predizborne fondove mogao polučiti vrlo nepoželjan efekt - ovisnost stranke o stranom donatoru nakon izbora, bez obzira bila ona tada članica vladajuće koalicije ili pripadala opoziciji.

U demokratskom je društvu problem financiranja političkih stranaka svakako jedan od najosjetljivijih, a samo zakonskim raščlanjivanjem funkcija stranaka i razrađivanjem mehanizama financiranja svake od tih funkcija posebno moguće je stvoriti uvjete u kojima će stranke obavljati svoju dužnost stabilizacije društva, predstavljanja legitimnih interesa, regrutiranja talenata te pridonositi europskoj integraciji Hrvatske, a da pritom nacionalni interesi i suverenitet budu zaštićeni.

Autor je nezavisni politički analitičar