Račan cijeloga života igra jednu te istu ulogu: htio bi on, ali objektivne okolnosti stoje na putu. Šuvar stoji na putu. Stojčević stoji na putu. Drug Sloba stoji na putu. Tuđman stoji na putu. E, sad, Budiša stoji na putu. A Račan, za razliku od Nazorova junaka, ne šiba konja, ne gazi neman, nego sotto voce veli: "Sklonite se, sakrijte se!" Jer, past će njemu kruška u krilo. Samo treba strpljivo čekati i gledati gore prema granama, još dok je voćka u cvatu..."

Nema tome dugo, dr. Ivo Banac ovim je sočno biranim riječima, gotovo poetskim prikazom, portretirao dugovječni politički "background" i svojevrsni psihogram trenutačnog premijera. U međuvremenu, ništa na papiru (Ustav) i nitko na političkom Olimpu više ne stoji na putu Ivici Račanu. Premda se Stipe Mesić i dalje ispod odličja koje dijeli potpisuje kao vrhovnik, ustavnim promjenama koje je balzamirao lukavi SDP-ovski "fiškal" Mate Arlović, predsjednik je ostao usamljen, ponižen i obezvlašćen u šumi na Pantovčaku. U hladnome ratu za potpunu prevlast na Tuđmanovu tronu Račan je, čak i prema ocjenama njemu "vruće" bliskih komentatora iz doba žestokog hrvanja s tuđmanovcima, demonstrirao nekontroliranu težnju za koncentracijom moći.

Nije u tom slučaju bilo njegove, već poslovično znane tuc-muc muljaže. Nedavno je zaprijetio otvoreno i agresivno saveznicima i protivnicima da će, ne usvoji li Sabor promjene u roku odmah, raspisati prijevremene izbore. Mesić se opirao, vrludao, eskivirao, s građanima na kavi divanio kako je on izabran neposrednom voljom puka, ali nije bilo vajde. Još kad je u pismu i neoprezno i nepametno zatražio zadržavanje titule "Poglavara", zapečatio je svoj kapitalni poraz. I ode Mesić s Račanova puta u – bespuće. Sada još može samo prosvjedovati što mu zvižde i pričati fantazmagorične bajke o državnom udaru. Samo, sada to više ne uzbuđuje previše niti saborski Odbor za nacionalnu sigurnost. Tko je na koncu odgovoran za zvižduke Predsjedniku "očerupanih" ovlasti? SIS? SZUP? UNS? Svi zajedno? Nitko pojma nema. Vrlo važno...

Na Račanovu putu ne stoji više ni Dražen Budiša, karizmatska nacionalna polutka Vladine partijsko-liberalne alijanse. Glavni koalicijski partner uklonjen je s puta jer nije mogao istrpjeti klasičnu tranziciju obećavajuće vlasti u glib vlastodržačkih manipulacija. Surfao je Budiša po velikim valovima visokomoralnih tema, Haaga i Domovinskoga rata, javno propovijedajući bezgranično povjerenje u koalicijskoga kuma. Na posljetku, pojeli su ga morski psi iz vlastite stranke, razdraženi opojnim lovištem vlasti, moći i hedonističkih privilegija u Vladi u kojoj ostaješ ministar samo ako slušaš Gazdu. Budiša je samopotjeran jer je bio dozlaboga naivan. Sam nije htio ući u tuđi ideološki lonac, nije želio glumiti buntovnika u vlastitoj stranci i tako je ispalo kao da se svojevoljno sklonio s puta. Time je nestala i posljednja prepreka prema potpunoj, zacementiranoj i ničim ograničenoj vlasti premijera kao beletriziranog Gulivera u hrvatskom Liliputu.

Preteške riječi? Ne, ni govora. Ima u javnom optjecaju težih, mnogo težih opačina. Primjerice, Ivan Zvonimir Čičak. Nedvojbeno teškokategornik u borbi protiv cijelog Tuđmanova klana, obrušava se danteovskom silinom i na Račana. "Prisustvujemo li mi to rađanju sofisticiranog tipa autoritarizma, onoga koji je ispečen u Bakarićevoj školi vladanja? Autoritarizma u kojem ti ispuštaju krv, ti se gasiš, sretan, misleći da sebe pridonosiš nekoj ideji i ideologiji..."

Na premijerovu nesreću, oni "drugi" mediji koji su, zbog upornog i sustavnog razotkrivanja pretvorbenih spletki, pljački, nepotizma i klijentelizma, više nego stožer stranke na Iblerovu trgu zajedno sa svim provincijskim podružnicama zaslužniji za trećesiječanjski preokret, danas su eksplozivno kritični prema račanokraciji "in live". Tuđman je nekoć svojim dužnosnicima zabranjivao razgovore za Feral, a danas osobno kancelar Račan uporno izbjegava dati intervju. Glavna urednica lista na to uzvraća kako dojučerašnji lider demokratskih promjena "čitavu državu uređuje po vlastitom nahođenju, nešto kao komunistički kolhoz u kojemu izglede za preživljavanje imaju samo oni koji su svladali i prihvatili stroga pravila partitokratske vlasti".

Na užarene salve kritika premijer u maniri grčkog skeptika Pira lakonski odgovara kako je bezrazložno izložen neracionalnim udarima ljevičarskih ekstremista i desničarskih radikala. Jedni ga, eto, ostrašćeno optužuju za mlaki obračun s ustaškonostalgičarskom Tuđmanovom popudbinom, a drugi za veleizdaju nacionalnih interesa Hrvatske. Neargumentirani napad na Vladu jest i sindikalna najava jesenskih masovnih štrajkova i demonstracija, u rasponu od poljoprivrednika do državnih službenika. Čak je i uobičajenu saborsko-bojovničku raspravu na kojoj je premijer sam zatražio glasovanje o povjerenju Vladi gremij SDP-a ocijenio sutradan kao pokušaj rušenja vlasti od strane HDZ-a!?

Na posljetku, evo na javnome pladnju tek suhe nedoumice: je li nakon (ne)uspješne detuđmanizacije već sada nasušno potrebna deračanizacija Hrvatske? Jesmo li već s obje noge zakoračili na put "pripitomljene" diktature jedne stranke i jednog čovjeka, nakon što više nitko politički moćan, odvažan i utjecajan premijeru ne stoji na putu u "račanopolisu"? Je li Bančeva kruška već nepovratno pala u Račanovo krilo? Ili je možda cijeli ovaj tekst tek jedna nebulozna, neurastenična fikcija jednog neodgovornog novinara koji zapravo zlorabi slobodu Slobodne, draži pojačano lučenje desničarskih hormona u narodnim masama i – između redaka - kotrlja mračnjačkosmeđi valjak državnog udara? Presudite sami, dok još nije (pre)kasno...

Deračanizacija će u skoroj budućnosti biti potrebna Hrvatskoj, ali u prvome redu na simboličkoj razini. Ne mislim da premijer kao najmoćniji političar u zemlji ima apsolutnu vlast, čemu je naginjao Tuđman, pa stoga nije ni moguće povlačiti paralele s pojmom detuđmanizacije. Može se, međutim, konstatirati kako je Račan političar sadašnjosti opterećen prošlošću, kojemu nedostaje vizija budućnosti. On je političar koji u ovome trenutku koristi svoj mandat da raščisti s dubiozama HDZ-a i deficitima demokracije te da popravi vanjskopolitički položaj Hrvatske.

Time bi premijer trebao ostvariti uvjete da za nekoliko godina dođe do smjene generacija u političkoj eliti u korist novih, modernih političara, usporedivih s mađarskim premijerom Orbanom ili britanskim Blairom. Ono što nedostaje Račanu jest bolja komunikacija s javnošću, jasnije izražavanje političkih stavova, kreativnija strategija cjelokupnog razvoja i odvažno suočavanje s izazovima budućnosti. Račan je, međutim, u ovome trenutku svakako i dalje potreban Hrvatskoj, jer sama činjenica kako nitko više javno ne postavlja pitanje bi li SDP predao vlast ako izgubi povjerenje građana na idućim izborima govori koliko je Hrvatska s Račanom nakon "oca nacije" Tuđmana napravila iskorak prema demokratskom načinu vladanja ...

Osobno, ne bih mogao zastupati tezu o nužnosti deračanizacije Hrvatske. Prije svega, mislim da je taj proces u socio-političkom smislu obavljen 1991. godine, kada je Ivica Račan kao personifikacija socijalističkoga samoupravnog socijalizma doživio svoju demokratsku transformaciju kao nositelj pozitivnih reformskih struja u tadašnjem Savezu komunista.

Nakon posljednjih ustavnih promjena može se istina govoriti i o realnom jačanju njegove osobne političke moći, ali mislim da izuzetno oštre kritike koje u posljednje vrijeme na njegov račun stižu iz krugova tzv. ljevičarskih listova nemaju stvarni kredibilitet. Po mojem sudu, posrijedi su osobne frustracije određenih skupina koje bi željele da Račan na vlasti ispunjava njihove političke instrukcije. Hrvatska Vlada, na žalost, ulazi u razdoblje kada će postupno gubiti veliki dio svoje moći u odnosima s međunarodnom zajednicom i kapitalom, tako da ćemo uskoro govoriti o nužnosti snaženja globalne pregovaračke pozicije Vlade.

Mislim da je još uvijek prerano govoriti o nužnosti deračanizacije, ali svakako primjećujem izrazito negativne tendencije račanizacije Hrvatske. Pri tome mislim na golemu koncentraciju moći koju konzumira "kancelar" Račan nakon što je provedbom ustavnih promjena predsjedniku Mesiću praktički preostalo jedino da uveseljava narod. Premijer je za kratko vrijeme na vlasti uspio pretvoriti i parlament u svoju glasačku mašinu, neutralizirati glavnog koalicijskog partnera, imobilizirati i sotonizirati oporbu, a svojim je potezima osobno pridonio i sužavanju demokratskog ozračja u Hrvatskoj izravnom kontrolom nad većinom medija.

Osim toga, "račanizacija" je prisutna i kroz čistke u cjelokupnom javnom sektoru, rasprodaji zemlje, pretjeranoj servilnosti prema međunarodnoj zajednici, potpisivanju sporazuma s drugim državama bez znanja javnosti... Svi ti primjeri govore o oživljavanju neokomunističke svijesti kod šefa SDP-a, što nema nikakve veze s proklamiranim programskim ciljevima socijaldemokracije. Račanizacija Hrvatske usprkos svemu još nije dosegnula svoj očekivani zenit, kada bismo mogli staviti točku na sindrom patologije ove vlasti. Onda će doći vrijeme i za deračanizaciju Hrvatske...