Netko mora odgovarati za postojanje logora u Hercegovini" istaknuo je prošlog tjedna Goran Granić. Spomenuo je da su na dugačkoj listi osoba za koje je zainteresiran Haaški tribunal i Jadranko Prlić i Slobodan Praljak. U ljeto 1993. Europa i svijet doznali su da, osim srpskih logora Manjača i Omarska, u BiH postoje "heliodrom" Rodoč, Gabela i Dretelj, logori pod kontrolom hrvatskih vlasti, te Muzej u Jablanici, Musala u Konjicu, Zenica i Bugojno, logori pod kontrolom bošnjačkih vlasti. U tom razdoblju Jadranko Prlić bio je predsjednik HVO-a Hrvatske zajednice Herceg Bosne, dakle, vlade HZ HB, a general Slobodan Praljak zapovjednik Glavnog stožera HVO-a.

Zadnjih nekoliko godina više se puta i iz različitih domaćih i inozemnih izvora čulo da postoje dokumenti koji jasno pokazuju da je vlada HZHB svojim odlukama utemeljila velike zatvore na Heliodromu, Gabeli, Dretelju, te druge logore u Hercegovini, i da je na njima potpis dr. Prlića, nakon Daytonske mirovne konferencije dugogodišnjeg ministra vanjskih poslova BiH. Takve su tvrdnje upućivale na izravnu odgovomost političara Herceg Bosne za ratni zločin i etničko čišćenje. Prije svih na odgovornost predsjednika HZHB pokojnog Mate Bobana i Prijelazne vlade HZHB Jadranka Prlića, proglašene u svibnju 1993., nakon dogovora o provedbi Vance-Owenova plana za BiH. No Prlić je više puta odlučno demantirao informacije o postojanju službenih dokumenata o logorima HVO-a u Hercegovini i srednjoj Bosni te svojoj osobnoj odgovornosti. U Dnevnom avazu od 22. kolovoza 2001. Prlić je izjavio: "Vlada Herceg Bosne nikad nije izdala nalog za formiranje tih logora, ni ičega što bi na njih sličilo.

Međutim, upravo su Vlada Herceg Bosne svojim odlukama i Prlić svojim potpisom sudjelovali u otvaranju niza logora u koje je, s Heliodroma pokraj Mostara, u lipnju, srpnju, kolovozu i rujnu 1993. prebačeno najmanje 10 tisuća zatočenih i izmučenih Bošnjaka. Nacional ima Odluku o utemeljenju Okružnog vojnog zatvora i Okružnog zatvora u Gabeli, selu pokraj Čapljine, na putu za Metković.

U Odluci pod brojem 348/93 Hrvatskog vijeća obrane Hrvatske zajednice Herceg Bosna, donesenoj na sjednici od 8. lipnja 1993. u Mostaru, u točki I. piše: "Za područje općina Čapljina, Neum, Ljubuški i Ravno utemeljuje se Okružni vojni zatvor i Okružni zatvor sa sjedištem u Gabeli". U točki II. piše: "ova odluka stupa na snagu danom donošenja, a objavit će se u Narodnom listu Hrvatske zajednice Herceg Bosne". Uz službeni žig HZHB Odluku je potpisao predsjednik HVO-a HZHB Jadranko Prlić. Na istoj sjednici od 8. lipnja donesena je Odluka o postavljanju ravnatelja Okružnog zatvora u Gabeli.

Odlukom koju ponovno potpisuje predsjednik Vlade HZHB Jadranko Prlić, prvi ravnatelj logora u Gabeli postao je Jerko Ramljak, sin Mate, iz Čapljine. Istom procedurom donosile su se i odluke i za osnivanje drugih "zatvora". Odluka 348/93, kao rijedak dokumet koji bjelodano svjedoči o tome tko je sve sudjelovao u stvaranju logora i tko se sve mora naći na listi odgovornih, ima posebno mjesto u opsežnoj dokumentaciji kojom su raspolagale i američka obavještajna služba i hrvatska obavještajna zajednica Miroslava Tuđmana u Bosni i Hercegovini.

Iako se dugo tretirala "zagubljenim" dokumentom visokog stupnja tajnosti, o čijem se postojanju akteri nikad nisu željeli izjasniti, vjerujući kako njime raspolaže samo američka administracija, sada se čini vrlo izvjesnim da Haaški sud već raspolaže tim dokumentom Vlade HZHB. Prlić je prije nekoliko dana izjavio da je spreman suočiti se s haaškim istražiteljima. Obje odluke, ona o utemeljenju logora u Gabeli i postavljanju ravnatelja, piše u njihovu zaglavlju, imaju uporište u odredbama Zakona o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Bosne i Hercegovine te Uredbe sa zakonskom snagom o primjeni Zakona o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija u vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja. To svakako upućuje na činjenicu da su odluke o otvaranju logora imale stručnu podlogu na kojoj je bilo angažirana cijela Prlićeva vlada, napose Ministarstvo pravosuđa, Ministarstvo unutrašnjih poslova i Ministarstvo obrane HZHB.

S druge strane, Vlada Herceg Bosne, Mate Boban, Jadranko Prlić, Vladimir Šoljić, ministri obrane, unutrašnjih poslova i pravosuđa HB Bruno Stojić, Brana Kvesić i Krešimir Zubak ništa nisu napravili ni za zatvaranje logora, ni za "dovođenje tih logora u normalnu civilizacijsku mjeru", ma što to značilo, sve dok se potkraj kolovoza 1993. nije oglasio Mate Granić. Štoviše, svi oni, posebno Prlić, koji je kao eksponent i čelnik Vlade te odluke potpisivao, odgovorni su za situaciju u kojoj se, prema tvrdnjama UNHCR-a, u hercegovačkim logorima toga ljeta našlo 10 do 15 tisuća Bošnjaka. Koncem kolovoza 1993.

CNN je objavio reportažu snimljenu u Drežnici, sjeverno od Mostara, o stravičnim svjedočanstvima nekolicine Bošnjaka, upravo puštenih iz logora u Gabeli i Dretelju. Postojanje hrvatskih logora u Hercegovini, torture i teški uvjeti života tisuća logoraša u dvama najvećim logorima pod kontrolom HVO-a, tako su postali vijest dana. Samo zahvaljujući golemim diplomatskim naporima hrvatskog ministra vanjskih poslova Mate Granića pokrenulo se njihovo zatvaranje. Granić je tada izravno razgovarao s Bobanom i Prlićem zahtijevajući žurno zatvaranje logora i prolaz za humanitarne konvoje, o čemu je sredinom srpnja 1993. u Makarskoj s bošnjačkom stranom potpisan poseban sporazum. Dok je Boban postojanje logora opravdavao riječima da se radi o zatočeničkim središtima u koje je bošnjačko pučanstvo smješteno radi vlastite sigurnosti, Prlić je shvatio da se postojanje logora više ne može ni tajiti ni braniti. Prlić je otvoreno priznao postojanje logora te, svjestan svoje uloge u njihovu nastajanju, prvi od herceg-bosanskih političara prihvatio Granićeve zahtjeve.

U tom je trenutku i Bobanu i Graniću i Prliću bilo poznato da je samo u trima bošnjačkim logorima - Jablanici, Konjicu i Bugojnu - nasilno zatočeno i torturi izloženo najmanje deset tisuća Hrvata. Preciznih podataka koliko je Hrvata zatočeno u bošnjačkim logorima u Zenici, Tarčinu i Krupanjskoj Rijeci, u tom trenutku nije bilo. Ali, čini se, samo je Graniću bilo jasno da je zatvaranje logora pod kontrolom HVO-a put kojim se zatočeni Hrvati mogu izbaviti iz bošnjačkog zatočeništva.

Već su počele stizati optužbe na račun Zagreba, State Department je najavio da bi NATO mogao bombardirati položaje HVO-a ako se ne bude propuštala humanitarna pomoć za Bošnjake zatočene u logorima u istočnom Mostaru. Granić je u Hercegovinu poslao tročlanu delegaciju, među njima i kasnijeg Tuđmanova savjetnika za humanitama pitanja dr. Slobodana Langa, da izvide situaciju kako bi od Vlade HZHB mogao zatražiti poduzimanje energičnih mjera. Prva je bila pristup u logore djelatnicima Međunarodnog Crvenog križa. Potom je od predsjednika Tuđmana ishodio da zadnjih dana kolovoza ili prvih dana rujna 1993. Bobanu pošalje oštro pismo. Iako nevoljko, pred najavom prijetnji sankcijama prema Hrvatskoj, Tuđman je tada od Bobana zatražio da se logori odmah zatvore a zatočenici oslobode te da im se pruži sva potrebna pomoć i njega.

Samo nekoliko dana poslije, 7. ili 8. rujna 1993., uz velike otpore i opasnosti, u logor Dretelj, kao prvi hrvatski novinar, uspio je ući i potpisnik ovih redaka i 10. rujna 1993. objavio reportažu iz nekadašnjeg najvećeg skladišta bivše JNA u Bosni i Hercegovini, u kojem je u pet hangara i dva tunela tog trenutka bilo zatočeno 1478 Bošnjaka. Neuhranjeni i izmučeni ljudi, mahom razoružani pripadnici HVO-a iz Čapljine, Stoca, Mostara, Prozora, bez oklijevanja su nas upozorili da su se režim i uvjeti života u logoru znatno poboljšali otkako je za upravitelja po stavljen Tomo Šakota. Ti su ljudi iskreno bili zahvalni Šakoti, dugogodišnjem zatvorskom policajcu iz Čapljine, koji je postavljen za ravnatelja upravo zahvaljujući Granićevu pritisku na Prlića i Vladi HRHZ. Šakota nam je rekao da je iz logora pustio sve starije i mršavije Ijude, pa zato tada u Dretelju nismo vidjeli hodajuće kosture iz reportaže CNN-a, koju se emitirale sve svjetske tv postaje.

Nakon prvih Granićevih upita, Prlićeva vlada nije donijela odluku o zatvaranju logora. Prlić je koncem kolovoza 1993. žurno naredio da se svi logori prebace u nadležnost Ministarstva obrane i ministra Bruna Stojića. Tako, uz Vladu i političare, i vojska postaje izravno odgovorna za stanje i događaje koji su se tijekom ljeta odigrali u Dretelju, Gabeli, Ljubuškom, Heliodromu, Trebižatu, Mostaru, Kaoniku pokraj Busovače, kojim je jedno vrijeme upravljao haaški zatočenik Zlatko Aleksovski. Pilić je svojom odlukom odgovornost proširio na Slobodana Praljka, zapovjednika Glavnog stožera HVO-a, Milivoja Petkovića, načelnika Glavnog stožera, generala Obradovića i druge vojne zapovjednike. Zapamtio sam riječi generala Žarka Tole, načelnika Glavnog stožera HVO-a, koji nam je početkom rujna 1993. izdao pismenu dozvolu da kao novinari možemo ući u Dretelj, Ljubuški i Gabelu: "Ti su logori sramota naših političara, a postat će sramota hrvatskog naroda!" Prethodno nam dano dopuštenje generala Praljka o posjetu logorima nije se poštovalo. I to govori o tadašnjem odnosu snaga.

Koncem kolovoza iz Dreteljaje na slobodu pušteno 350, a iz Gabele 100 Bošnjaka. Logoraši su početkom rujna i dalje patili od bolesti i neuhranjenosti, ali nakon više od 70 dana zatočeništva više nije bilo batinanja i ranjavanja. U logoru u Ljubuškom, više nije bilo zatočenika, na Heliodromu ih je bilo još 1500. Suprotno izvještaju Tadeusza Mazowieckog od 6. rujna 1993., prema kojem je samo u Mostaru od svibnja 1993. uhićeno oko 10.000 Bošnjaka, u Čapljini još 5.000, tih su dana vlasti Herceg Bosne priznale da je u logorima u Hercegovini zatočeno oko 4000 Bošnjaka. Iako su službeni izvori Vlade HZHB još uporno tvrdili da su "privedeni i stavljeni pod ovakav oblik kontrole svi oni koji su imali veze s Armijom BiH, ili su zatečeni s oružjem, ili su neprijateljski raspoloženi prema HVO-u", ne treba čuditi što, posebno nakon Kinkelova pisma Tuđmanu, u logorima više nitko nije stradao.

Upornošću i ponovnim odlaskom Mate Granića u Mostar, humanitarni konvoj uspio se probiti na lijevu obalu Neretve. 24. rujna, zatvoren je Dretelj, potom je zatvorena Gabela, a do konca godine i svi hrvatski logori, osim Heliodroma u kojem su zatočenici ostali sve do potpisivanja Washingtonskog sporazuma u proljeće 1994. Nekoliko dana nakon početka krvavih sukoba u Mostaru, 8. svibnja 1993., kolona od oko 1800 Bošnjaka spuštala se prema Heliodromu. Ta je kolona snimljena iz helikoptera, a snimke su objavile sve svjetske tv postaje. Nekoliko dana nakon toga vojnici HVO-a priveli su na Veležov stadion između pet i deset tisuća Bošnjaka, s objašnjenjem da je riječ o ljudima čija je sigurnost ugrožena sukobima između 4. korpusa Armije BiH, pod zapovjedništvom Arifa Pašalića, i postrojbi HVO-a, pod zapovjedništvom Petra Zelenike. Akcija je očito provedena bez brutalnosti, jer je i glasnogovornica UNPROFOR-a Shanon Boyd komentirala da "velikih zlostavljanja civila nije bilo". New York Times i Washington Post su nakon nekoliko tjedana objavili da Hrvati stvaraju zatočeničke kampove i izoliraju Bošnjake.

Dok je trajao sukob u Mostaru, dogodio se pokolj nad Hrvatima sela Trusine. To je prvi evidentirani ratni zločin u hrvatsko-bošnjačkom sukobu. Kad su na Heliodrom stigli prvi zarobljeni Bošnjaci, a Mate Boban se branio od optužbi Vijeća sigurnosti UN-a da HVO napada Mostar, Jablanicu i Drežnicu i potiče etničko čišćenje, u Mostaru se doznalo o groznim događajima u Konjicu.

Tamo je nekoliko dana prije dovođenja Bošnjaka na Heliodrom formiran logor za Hrvate. Tamo je Safet Ćibo, prvak SDA, ratni predsjednik općina Konjic, Jablanica i Prozor, počeo višegodišnji teror nad Hrvatima. Uz Ćelebić, logor za Srbe, stvoren je logor Musala, čiji je upravitelj Edo Žilić pred haaškim istražiteljima optužio Ćibu za iživljavanja nad hrvatskim civilima. Strasti se više nisu mogle obuzdati, sukobi su se pojačali nakon razoružavanja Bošnjaka, pripadnika HVO-a, kojima se punio Heliodrom. Kad je postao tijesan, početkom lipnja Vlada HZHB donosi odluku o stvaranju Gabele, Dretelja i drugih logora pod hrvatskom kontrolom. Ni Bošnjaci nisu zaostajali. Kroz logor u Zenici prošlo je nekoliko tisuća Hrvata. U Bugojnu gradonačelnik Dževad Mlaćo osniva logor na devet lokacija na kojima je utamničeno 2500 Hrvata, od toga 300 vojnika HVO-a. Međunarodni Crveni križ nikad nije ušao u logor u Bugojnu. Safet Ćibo i Dževad Mlaćo na popisu su Haaškog tribunala, baš kao i Jadranko Prlić.

U logoru u Gabeli djelatnici Crvenog criža ušli tek 30. kolovoza. Posebno je apostrofiran u izvješću specijalnog izvjestitelja Odbora za ljudska prava UN-a Taleusza Mazowieckog. "U dva hangara u Gabeli neprestano se drži 2000-3000 muškaraca. Dnevna prehrana se satoji od 650 grama kruha, koji se dijeli među 16 zarobljenika, i zdjele rijetke juhe. Ponekad nisu dobivali hranu dva-tri dana uzastopce, očito u dane kad su snage HVO-a trpjele poraze na području srednje Bosne.

Odgovor na pitanje zašto se Prlića nije prije pitalo da se o tome izjasni, možda je dao naš sarajevski sugovornik, inače odličan poznavatelj ratnih događaja i političkih prilika u BiH. "Mnogima je u Sarajevu poznato da je Prlić nekoliko puta prije Daytona pozivan u američko velepolanstvo. Prisjetite se, Krešimir Zubak je odbio potpisati Daytonski sporazum, a Prlić ga je bez razmišljanja potpisao! Već pri kraju daytonske konferencije, bez ikakva obrazloženja ostavku na mjesto ministra vanjskih poslova dao je Mumahed Šaćirbegović, izvanredni zastupnik interesa BiH u svijetu iizvan svake sumnje, američki čovjek. Na mjesto šefa diplomacije ubrzo je došao Jadranko Prlić. I napokon, da ta veza dobro funkcionira, pokazuju i zadnji događaji kod izbora novog Vijeća ministara BiH. Nekoliko sati prije nego što će Krešimir Zubak priopćiti sastav Vijeća, nazvao ga je američki ambasador Miller i rekao da se i u sastavu tog vijeća mora naći mjesto za Prlića."