Rečene dileme koje naciji već danima ustrajno serviraju isti oni koji su godinama tupili o stvaranju i oslobađanju države "usprkos protivljenjima svih međunarodnih čimbenika", dosegle su svoj krešendo objavljivanjem fotografija koje "ekskluzivno" dokazuju američku involviranost u Oluju. Ante Gotovina u društvu s američkim obavještajcima na Dinari! Američki konvoj prevozi špijunski sustav nedaleko od Sinja! Uvjerite se, Hrvati, kako u oslobodilačkoj borbi, ali i u zločinima, nismo bili sami! Kao da za američku vojnu bazu na Braču i onu u Šepurinama - s kojih su se u hrvatsko nebo dizale Uncle Samove bespilotne letjelice - već godinama ne zna i svaka iole medijski informiranija baba Mande. Nenad Ivanković, čuveni ratnik s bonske bojišnice, drži se, međutim, staroga dobrog politkomesarskog načela: Nije istina ono što je istina, nego kad mi kažemo da je istina!

Osim što predstavljaju komičan primjer državotvornoga skakanja u vlastitu oralnu duplju - iznurenu višegodišnjim papagajskim ponavljanjem kako nitko u svijetu nije želio samostalnu Hrvatsku - tvrdnje Ivankovića i sudrugova mu iz ražalovane obavještajne zajednice predstavljaju i jeftini pokušaj zabašurivanja stvarne haaške teme i providne zamjene teza. Kako ubojstva nemoćne starčadi nakon Oluje i paljenje kuća ne mogu poreći (a ne raspolažu ni fotografijama na kojima Amerikanci ubijaju zarobljenike!), valja barem pokušati prebaciti krivnju na drugoga i imputirati mu (su)odgovornost za počinjena nedjela. Podmetanje dežurnoga Pedra njihova je politička konstanta, a manipulacija jedina kreacija. No, ovaj put je, kako se čini, za ritualni obred žrtvovanja izabran bjelodano žilav i posve pogrešan jarac.

Moćni strateški partner - Sjedinjene Države - u potpunosti poriče kako je hrvatskom državnom vrhu dao zeleno svjetlo da nakon akcije otpočne bilo kakvo osvećivanje nad srpskim civilima. Štoviše, bivši američki veleposlanik Peter Galbraight - kojega je pokojni Tuđman zbog aktivnog uključenja u zaštitu srpskih izbjegličkih konvoja svojedobno posprdno okrstio "traktorskim diplomatom", tvrdi kako mu se Vrhovnik smijao u lice i dok mu je zbog ubojstava nakon Oluje uručivao službeni demarš Sjedinjenih Država. Uvjerenje u vlastitu nedodirljivost tradicionalna je odlika svih despota i političkih misionara, no zločin vječito ostaje - zločin.

Propagandna ofenziva samoproglašenoga stožera za obranu Ante Gotovine od Haaga stoga sigurno neće pomoći odbjeglome generalu, niti će pridonijeti "obrani" i "čistoći" Oluje. To može ishoditi tek primjereno kažnjavanje zločinaca, što je HDZ-ovo pravosuđe propustilo uraditi, dok medijsko pumpanje javnosti informacijama o američkom kooautorstvu nad operacijom samo difamira dojučerašnje promicatelje tabuiziranih "istina" o Domovinskom ratu. Ako doista postoje dokazi koji Gotovini mogu koristiti u obrani od optužbi, sud je jamačno jedino mjesto na kojemu mu njihovo iznošenje može biti na pomoći.