Vjesnik: 31. 08. 2001.

Pate li i Hrvati od viška povijesti

Političke polemike u Hrvata, kad više nemaju što reći o današnjici, ili o tome ne žele raspravljati, rado putuju u prošlost, kako bi protivnika dotukli »starim grijesima«... Njemački Die Zeit hvalio je Tuđmana kao antikomunističkog disidenta, ali ga je naveliko kudio kao »hrvatskog nacionalista«. Da je Tuđman bio za održanje Jugoslavije kao nekakve multinacionalne i zapadno orijentirane države, nitko mu u lijevo-liberalnim medijima Zapada ne bi zamjerio kršenje zakona vlastite zemlje

GOJKO BORIĆ

Neki strani promatrači političkih previranja na području bivše Jugoslavije (posebice Srbije) drže da ljudi tih prostora pate od »viška povijesti«. U prvih mah nije shvatljivo što to znači, ali na primjerima koje navode vidi se da se pojedinci, skupine i institucije bivše države previše prepiru o tome što je nekoć bilo kako bi pobjegli od današnjice i ne bi se trebali brinuti o budućnosti.

Političke polemike (riječ potječe od grčkog izraza »polemeo«, što znači ratujem, borim se) u Hrvata, kad više nemaju što reći o današnjici, ili o tome ne žele raspravljati, rado putuju u prošlost, kako bi protivnika dotukli »starim grijesima«.

Kad je Tuđmana trebalo tući zbog njegovih političkih stranputica ili brzih preobražaja iz »internacionalizma« u »nacionalizam«, u nekim su tjednicima tiskani dijelovi njegovih rasprava o NOB-u, Jugoslaviji, bratstvu i jedinstvu, ulozi radničke klase...

Htjelo se dokazati kako je taj preobražaj nešto lažno i isforsirano, u svrhu dnevne politike.

Čak je i njemački tjednik Die Zeit, koji ima svoje suflere u hrvatskoj književnoj ljevici, hvalio u jednom članku Tuđmana kao antikomunističkog disidenta, ali ga je naveliko kudio kao »hrvatskog nacionalista«. Da je Tuđman bio za održanje Jugoslavije kao nekakve multinacionalne i zapadno orijentirane države, nitko mu u lijevo-liberalnim medijima Zapada ne bi zamjerio kršenje zakona vlastite zemlje.

Ništa bolje ne prolaze ni sadašnji hrvatski »mini-vrhovnici«, poput Račana i Tomca. I njima izrazito ljevičarski i, neka nam bude dopušteno reći, jugonostalgičarski tjednici spočitavaju »grijehe iz mladosti« kao uzrok za nekakvu potajnu suradnju s poraženim HDZ-om.

Naime, socijaldemokrat i šef petočlane koalicije nije za te tiskovine dovoljno »revolucionaran«. Prema njima, Račan bi trebao izvesti svojevrsnu Bartolomejsku noć protiv svih koji su imali bilo kakvu vezu s »tuđmanizmom«, a taj pojam ne samo što nije dovoljno definiran, nego ga i svatko tumači na svoj način.

Lijevi »revolucionari« u medijima kao da žele oponašati one koji su se na partizanski način obračunavali sa svojim protivnicima ili u najmanju ruku jugokomuniste nakon kobne 1971. A to Račan, Tomac i ostali u SDP-u ne žele, ali i ne mogu, jednostavno stoga što su se sami velikim dijelom promijenili i što danas to ne bi bilo moguće bez građanskog rata u doslovnom smislu riječi.

Čak se i predsjedniku Mesiću zamjera što je predao dio svojih ovlasti u korist Vlade, kao da to nije najvažniji dio njegovih predizbornih obećanja. Svi ti »revolucionarni« medijski bojovnici priželjkuju »čvrstu ruku« koja bi trebala osušiti »hrvatsku močvaru«. Istodobno sami sebe reklamiraju kao velike demokrate. No njihovi »čvrstorukaški« zahtjevi pokazuju da to nisu.

U demokraciji ide sve znatno polakše nego u nekom autoritativnom ili totalitarnom sustavu. Dapače, u borbi protiv svojih neprijatelja demokracija nikad nije tako »efikasna« kao što je diktatura u obračunavanju sa svojim protivnicima.

To bi trebali utuviti u glavu oni koji od sadašnjeg premijera i njegovih suradnika traže podizanje »giljotine« za hadezeovce i druge kritičare trenutnog režima. Takvih ima i u Račanovoj vladi.

S druge pak strane, iz oporbe se zamjera premijeru (ili, kako ga podrugljivo nazivaju, kancelaru) da nije promijenio svoju negdašnju ćud »komunističkog aparatčika«. Neka mi bude dopušteno da o tome iznesem neke osobne opservacije.

Račana sam neposredno doživio dva puta. Jednom u njemačkoj socijaldemokratskoj zakladi Friedrich Ebert u Bonnu, gdje je u društvu protiv Tuđmana nabrušenih SDP-ovaca govorio o Tuđmanu kao o »svome predsjedniku« s kojim se u mnogo čemu ne slaže, ali koji ima i svojih zasluga.

Račan je tada bio na samorazumljivoj razini nacionalne solidarnosti, jer i oporba mora braniti vladu kad se nalazi u inozemstvu.

Drugi put sam razgovarao s Račanom u skromnom središtu SDP-a na Iblerovu trgu (inicijativu za to dala je jedna novinarka bliska socijaldemokratima), stekavši dojam da je on političar koji najprije razmišlja pa onda govori, a to je rijetkost na hrvatskoj političkoj sceni, prenapučenoj teškim diletantima.

Ne slažem se s mnogim mišljenjima i odlukama hrvatskog premijera Račana (u oporbi je bio bolji), no uvjeren sam da je on jedan od rijetkih naših političara koji umije povlačiti državničke poteze.

To ne znači da ne treba kritizirati njegovu politiku, posebice stanovitu neosjetljivost na nacionalne emocije, kao i tipično partijsku tajnovitost, ali napadati ga zbog »grijeha prošlosti« iz razdoblja prije 1990. duboko je nemoralno i potpuno suvišno, jer bi onda pod udare takve kritike moralo doći na tisuće i tisuće ljudi koji su vjerno služili jugokomunističkom režimu, a to bi onda naciju bacilo u vrtlog prije spomenutih obračuna zbog »viška povijesti«.

Zar nema dovoljno argumenata i činjenica za kritiziranje Račana i njegove vlade zbog njezine sadašnje politike?

To u još većoj mjeri vrijedi i za »slučaj Tomac«. I njega sam više puta doživio, stekavši dojam da je postao pravi demokrat. Malo je koji hrvatski socijaldemokrat toliko istinski nacionalno senzibilan kao prof. Zdravko Tomac.

Usuđujem se reći da bi Hrvatska stajala prema vani i unutra mnogo bolje nego što sad stoji da se prof. Tomac nalazi na nekom utjecajnijem mjestu u vlasti, primjerice da je predsjednik Republike ili Sabora. On je po naravi tipični moderator, posrednik između suprotstavljenih tabora. A Hrvatska je danas duboko polarizirana zemlja.

Izvlačiti mu iz prijašnjih radova »komunističke citate« isto je tako nemoralno kao i spočitavati cijeloj naciji zašto nije oborila komunizam prije pada Berlinskog zida i posljednjeg kongresa SKJ-a.

I to mu rade upravo oni koji su prije puhali u isti rog, a danas na svojim maskama nose nazive »zapadni demokrati«, »liberali« i »kozmopoliti«. No te krinke su ipak uglavnom - prozirne.

Autor je novinar i publicist iz Kölna