Jedan od razloga za to leži u činjenici da je odluka o privremenoj slobodi za bivšu predsjednicu Republike Srpske, optuženu za zločine počinjene u BiH tijekom 1991. i 1993., takva kakva jest, tj. uključuje i njezino pravo da vrijeme do početka suđenja provede u Srbiji, unatoč stajalištu glavne haaške tužiteljice Carle del Ponte (obznanila ga je još potkraj srpnja) da se neće protiviti privremenom puštanju na slobodu jedino pod uvjetom da optuženica ostane na teritoriju Nizozemske.

To što je odluka donesena mimo volje glavne tužiteljice ipak nije i najzanimljiviji detalj u ovoj priči, odnosno nije najvažniji razlog za procjenu da zaslužuje osobitu pozornost. Zanimljiva i bitno važnija je činjenica da je Haaški sud odluku o privremenoj slobodi za Biljanu Plavšić donio nakon jamstva da će se optuženica odazvati na sve pozive koji joj Haaški sud uputi nakon privremenog oslobađanja. A jamstva je, u ime svoje vlade, pružio srbijanski ministar pravosuđa Vladan Batić.

Na prvi pogled, možda u tome i nema ničeg neobičnog. No samo na prvi pogled. Naime, ako se zna da je na čelu zemlje (Srbije), čija vlada jamči za Biljanu Plavšić, također haaški optuženik - riječ je o predsjedniku Srbije Milanu Milutinoviću - te da istoj toj vladi ne pada na pamet izručiti ga Haaškom sudu, baš kao što joj ne pada na pamet izručiti nikoga od petnaestak drugih optuženika koji se nalaze na njezinu teritoriju, neki i na odgovornim političkim i vojnim dužnostima, a jedan od njih (Veselin Šljivančanin) čak javno u Vrbasu predstavlja svoju ukoričenu biografiju, onda je to itekako neobično.