Godinu dana kasnije, otiitelj ubijenog jedva preživljava. Levarova žena i sin pučkoškolac nisu riješili ni osnovne životne probleme. Predsjednik Republike i Vlada su im, kaže Vesna Levar, obećali osigurati najpreče - stan i mirovinu. To je najmanje što su bili dužni. Ni jedno ni drugo još nije realizirano, stvari stoje na mrtvoj točki. Levar nije bio u milosti bivše vlasti i svoj braniteljski status za života nije uspio regulirati. Ta nepravda još nije ispravljena. Dok za Levarovu obitelj stana nema, hrvatski su mediji provalili podatak da je grad Zagreb političkim i sličnim podobnicima podijelio devet i pol tisuća državnih stanova. Stanove je poklanjala bivša vlast, nova ništa nije učinila da zatečeno stanje promijeni.

Vjerojatno su u vrijeme Levarove pogibije strukture vlasti imale čvrstu odluku da sve urede kako treba, ali, kako to s njima već biva, kad su se reflektori pogasili - i dobre su se namjere ohladile. Osjećanje da prema ubijenom postoji neki dug - polako je blijedilo.

Godinu dana nakon ubojstva Milaha Levara, njegova je obitelj u Gospiću izolirana, a od šire zajednice zaboravljena. Udovica kaže kako se u dnu srca nadala da će za godišnjicu pogibije “doći netko iz Zagreba”. Na pokop svoje su predstavnike poslali i Predsjednik Republike i Vlada. Ovoga puta na grobu, osim obitelji, nikoga drugog nije bilo. A policija je groblje prethodno morala pregledati, radi sigurnosti. Levarova obitelj živi u neprijateljskom okruženju, u gradu u kojem se osumnjičeni za ratni zločin slave kao heroji, a pročelja se kuća ukrašavaju ustaškim oznakama. U demokratskim zemljama žrtvama se terorizma javno odaje počast, oko njihove se sudbine mobilizira javnost.