Revizija kompletnog sustava socijalne skrbi, koju upravo uvodi Vlada, namah je iz opozicije, vrha Katolička crkve i pojedinih interesnih grupa proglašena bezočnom otimačinom po modelu divljeg kapitalizma, izdajom elementarne čovječnosti i najskandaloznijom svinjarijom pod kapom nebeskom. Međutim, tko sudi hladne glave, a ne u slijepoj vrućici političkog rivalstva i ideoloških animoziteta prema sadašnjoj vlasti, ili, pak, iz komotne idealističke pozicije kojoj je odurna svaka pomisao na stvarni hrvatski kontekst - taj zna da je Hrvatskoj socijalna reforma upravo neophodna. Dapače, to što Račanova Vlada nije imala snage i samopouzdanja, da s rekonstrukcijom i rezovima socijalnih prava izađe mnogo ranije, pa ni hrabrosti da u dijelu mjera iz sadašnjeg paketa bude i znatno restriktivnija nego što jest, nije samo kompromitantno za tu Vladu, nego je i štetno za Hrvatsku.

Ma kako nepogrešivo nepopularno bilo zastupati ovakav stav - koji ima mnogo protivnika već samim time što ovakve ili onakve uštede na socijahiim pravima direktno pozljeđuju takozvana stečena prava stotina tisuća sadašnjih korisnika i njihovih obitelji držimo se tog uvjerenja jer je ono potkrijepljeno i prostom matematikom, i hrvatskom situacijom, i usporedbama s filozofijom socijalne skrbi u drugim državama. Sigurno bi mnogo bolju prođu u javnosti imalo stajalište da se socijalna prava branitelja, majki, umirovljenika, bolesnih, invalida i djece, naprotiv, moraju povećavati umjesto da ih se ovdje i ondje snižava i ograničava, no da svi ljudi moraju biti posve zaštićeni, zbrinuti, lijepi, zdravi i bogati, to je slatka bajka koja se još nije materijalizirala nigdje u stvarnom svijetu, ni neće. Jer nad golim opstankom svake obitelji, tvrtke, banke, sportskog kluba i svake države stalno zvoni prijeteći alarm raspoloživog novca i grubo, grozno, strašno, ali jedino važeće pravilo: da se smije potrošiti samo ono što se zaradilo.

Prvo, dakle, što nitko ne smije smetnuti s uma jest da Hrvatska sada jednostavno ne zarađuje toliko da na dosadašnjem standardu socijalnih olakšica može izdržavati 187.700 ljudi koji po raznim osnovama, pojedinačno ili kumulativno, koriste prava u sustavu socijalne skrbi. Osim što ne zarađuje dovoljno, Hrvatska još uvijek troši ogromnih 20 posto proračuna za financiranje posljedica rata, dogodine mora vratiti 2,4 milijarde dolara inozemnog duga i još mora pokrenuti ciklus proizvodnje, zapošljavanja, izvoza i razvoja da bi se osovila na noge za budućnost, a za to također treba mnogo novca. Odakle misle da se to može smoći pitoreskni populisti, ili idealisti koji brane dosadašnja socijalna prava plačem svoga osjetljivog srca, ili Šeks i HDZ, koji su bili skoro rasprodali državu da bi zaradili što više glasova na izborima, ili Marinko Liović koji je sebi napravio egzistenciju na dobitnoj kombinaciji humanitano-političkog aktivizma, ili biskupi, koji se ne odriču svoje imovine da bi pomogli narodu, ali stalno viču da narod zaslužuje sve najbolje... Ali odakle?

Treba li Hrvatska prvo bankrotirati da bi se možda ipak razumjelo kako poratna, tranzicijska Hrvatska sa milijun zaposlenih sigurno sebi ne može priuštiti 181 tisuću povlaštenih mirovina, niti da dijelu ratnih invalida, ma kako zaslužni bili, daje primanja višestruko veća od prosječne plaće u Hrvatskoj, niti da se sredstva socijale u punom iznosu daju i onim veteranima koji imaju nekretnine, stalan posao ili svoje tvrtke, a što ne radi nijedna zemlja na svijetu. Niti si Hrvatska može priuštiti godinu i tri godine porodiljskog dopusta kad Francuska i Austrija imaju 4 mjeseca, Belgija do 3 mjeseca, Njemačka i Irska 14 tjedana, i to svi samo za zaposlene majke!?

Drugo s ovim povezeno pitanje jest treba li Hrvatska kao što to čine druge razumne i zato razvijene zemlje, držati sustav socijalne skrbi točno na onoj razini koja će pružiti nužnu pomoći slabima, ali neće blokirati motivaciju tih građana da se zaposle, da privređuju od bilo kakvog rada koji znaju i mogu obavljati, a koji im može donijeti dodatni prihod. Ili baš kod nas o tome nije potrebno voditi računa kao što se nije vodilo ni dosad?! I otkud ta pobuna iz nekih krugova kad smo se suočiti s tako uobičajenim stvarima kao što je ta da će bake, ujne i tete morati godinu dana pričuvati bebe dok mame rade, ili kad se najavljuje da suma socijalnih primanja neće smjeti prijeći 8000 (!) kuna zajednu osobu, ili kad se shvati da onaj tko ima zemlju treba raditi na toj svojoj zemlji ako trenutno ili trajno nema drugi adekvatan izvor prihoda, ili kad se kaže da obitelj - u neusporedivo većoj mjeri nego država - mora snositi odgovornost za odluku da će imati troje, petero ili sedmero djece?

Tek će pomnija analiza cijelog sustava novih socijalnih mjera moći dati odgovor na pitanje je li aktualna Vladina reforma koherentna, jesu li restrikcije i pogodnosti pravedno odvagane, pa se onda može prigovarati i vikati, ali krajnje je licemjerno naglašavati da "pišljive" uštede od 750 milijuna kuna, koje će njome biti ostvarene, nisu vrijedne truda. Naprotiv, svaka racionalizacija u Hrvatskoj je važna, ma kako malo bila basnoslovna. Jer, svaku raspoloživu kunu danas hitno treba uložiti u razvoj, stvaranje novih vrijednosti i saniranje dugova koje nitko, koliko se zasad zna, nema namjeru platiti umjeto nas.