Podmetnuta bomba koja je eksplodirala pod njegovim automobilom 29. srpnja nije samo likvidirala neugodnog svjedoka koji se drznuo javno progovoriti o prljavštinama koje su se zbivale iza nacionalnom trobojkom urešenih kulisa pobjede nad velikorspskim napadačem; ona je ujedno zaokružila i desetljeće opasnog življenja u Hrvatskoj na smjeni milenija, u kojoj je - ne samo zbog napada Miloševićeve povampirene ratne mašinerije - Ijudski život postao jeftinom, gotovo potrošnom robom.

Zanimljivo je, međutim, da je upravo početak devedesetih obilježilo pitanje gotovo identično onome s početka teksta. Pasionirani filmofili s ovih prostora nisu ni slutili da će uprava parola kojom David Lynch iz tjedna u tjedan očajnički pokušava pronaći odgovor na pitanje tko je u Twin Peaksu ubio Lauru Palmer, stigmatizirati vrijeme koje dolazi. Ta loša karma kao da je obilježila Hrvatsku devedesetih: danas, deset godina poslije, postoji već čitav niz likova koje s gimnazijalkom iz popularne serije imaju previše toga zajedničkog. Slučaj Laure Palmer ostao je zavijen u mističnu zavjesu urote do samoga kraja serijala; Levar, Josip Reihl Kir, Miro Barešić, Blaž Kraljević, Ante Paradžik, obitelj Zec, Milan Krivokuća, Marina Nuić i mnogi drugi u javnosti manje poznati građani ubijeni tijekom posljednjeg desetljeća beketovski čekaju nekog svojeg Dalea Coopera u nadi da će ruka pravde ipak dostići prave naručitelje njihovih ubojstava.

Eksplozija ispred Levarove radionice nije samo do temelja uzdrmala novu koalicijsku vlast, koja svoju izbornu pobjedu dobrim dijelom duguje i obećanjima o energičnom razmontiravanju uigranog hadezeovskog mehanizma za beskrupulozno izvršenje političkih atentata, ona je aktualnim vlastodršcima u lice bacila i sve nusproizvode besprizorne kaljuže u kojoj se godinama valjalo hrvatsko pravosuđe upregnuto u zataškavanje najcrnjih zločina od čijih će se posljedica HDZ-ovi političari još dugo morati crvenjeti.

Iskazi koji su iz dosjea nestajali preko noći, noćni telefonski pozivi iz ministarskih kabineta kojima su naređivane likvidacije i izravnim egzekutorima garantirana zaštita, famozne rukom pisane poruke na "košuIjicama" sudskih spisa kojima se sprječava daljnja istraga i osigurava im se dovoljrio zabito mjesto na policama sudskog arhiva, iscenirane vojne akcije organizirane kako bi se likvidirali pojedinci u vlastitoj vojsci, fantomske dojave kontrolnim punktovima o "neprijatelju" koji nadire, a potom i hladnokrvno rešetanje automobila u kojemu se nalaze politički neistomišljenici, tajne službe i bjelosvjetski kriminalci. vojni vrh i lakomisleni probisvjeti, ekstromna emigracija i KOS, bivši Titov general i deklarirani ustaša ... Toga bi se, priznat ćete, teško dosjetio čak i inače izuzetno maštoviti David Lynch.

lako ukupan broj likvidacija s hrvatske strane fronte nikada nije utvrđen (nezavisni promatrači tvrdili su da ih je samo u Osijeku tijekom ratne 1991. bilo tristotinjak), njih pet bez ikakve zadrške može ponijeti epitet političkih atentata. Teško da bilo tko može osporiti direktnu povezanost ubojstava Blaža Kraljevića i Ante Paradžika i njihova stranačkog, odnosno vojnog angažmana u HSP-u i HOS-u na početku rata u Hrvatskoj i BiH. Načelnik osječke policije Josip Reihl Kir ekstremnijim nacionalnim čistuncima zamjerio se zbog aktivne uloge u smirivanju pobunjenih istočnoslavonskih Srba; gospićki branitelj Milan Levar pak zbog svoje spremnosti da progovori o likvidacijama kojima je Kirovo ubojstvo otvorilo vrata. "Grijesi" Mire Barešića sežu puno dalje od početka devedesetih, i vezani su uz njegov emigrantski angažman u HDP-u, i, po svemu sudeći, vječnu KOS-ovsku navadu da s političkim emigrantima koji potječu s naše strane Drine razračunaju s najdrastičnijim metodama.

Zanimljivo je da su se četiri od pet ubojstava dogodila tijekom vrućeg Ijeta, kada je pažnja javnosti po inerciji usmjerena na druge, ležernije teme; tri od njih zbila su se između srpnja i rujna 1991. godine, u samo predskozorje rata, kada je atmnosfera bezvlašća, koja je vladala u Hrvatskoj, egzekutorima bila dragocjena olakotna okolnost. U samo dva slučaja istražni organi identificirali su izvršitelje.

Uz ove razlike, politička ubojstva imaju i puno toga zajedničkog: svi likvidirani redom su hrvatski rodoljubi kojima se nije mogla zamjeriti "pogrešna" nacionalnost, ni u jednom slučaju službena istraga nije utvrdila tko je u pozadini vukao konce atentata, bez obzira na to koliko su indicije u svih pet slučajeva u pravilu vodile do samog vrha bivše vlasti. Levarovo ubojstvo samo je na izgled iznimka u tom neslavnom nizu: po načinu kako je izvršeno, ono je od početka nalikovalo na zakasnjelo izvršenje već ranije izdane naredbe o likvidaciji neugodnog svjedoka.

Kontrolni pukt bio je tragičan i za ratnog zapovjednika HOS-a za Hercegovinu Blaža Kraljevića, kojega su, zajedno s osmoricom vojnika iz njegove pratnje, u zaseoku Čule pokraj Mostara likvidirali pripadnici zloglasne Kažnjeničke bojne Mladena Naletilića Tute. Činjenica da je rafalna paljba koja je usmrtila Kraljevića i njegovu - nije na odmet spomenuti - nacionalno miješanu hrvatsko-muslimansku jedinicu u kojoj su listom bili golobradi mladići trajala punih pet (?!?) minuta, i da se krv s afalta ispirala danima, da je Kraljević javno upozoravao da sukobe s Muslimanima po srednjoj Bosni i Hercegovini provocira HVO te da je uoči njegove likvidacije HOS počeo aktizirati sve veći broj vojnika HVO-a, dovoljno govori o tome da se ubojstvo nije dogodilo nimalo slučajno.

Obrazac je isti kao i u prijašnjim slučajevima obračuna s onima koji su pokušali putovati uzvodno od političkog mainstreama s Pantovčaka, a poslovičnim muljačima pravosudne vode posao je uvelike olakšala i činjenica da se ubojstvo dogodilo u ratnom grotlu susjedne države. Nakon što su se državna odvjetništva u Splitu, Rijeci i Zagrebu mjesecima loptala tko je od njih zapravo nadležan, pitijski izgovor ponudila im je činjenica da je tijekom hrvatsko-muslimanskog sukoba u Mostaru čitava dokumentacija o slučaju Kraljević - izgorjela.

Politički angažman i operativno ustrojavanje HOS-a stajali su života potpredsjednika HSP-a Ante Paradžika, kojega su na kontrolnom punktu u Sesvetama u noći 21. rujna 1991. godrne ubila četvorica policajaca. lako su Željko Vučemilović Grgić, Branko Matošević, Željko Čeko i Paško Palić tri godine poslije pravomoćno osuđeni (i u međuvremenu, kao i Gudelj, pomilovani i pušteni iz zatvora), nikada se nije otkrilo što je natjeralo Blaža Sarića, njihova nadređenog, da im dojavi informaciju da se u Paradžikovu automobilu "možda voze martićevci". Ova, inače potpuno logična dilema, nije pretjerano zanimala ni pravosudne organe, koji su na pitanje obrane upućeno Sariću o tome tko je spomenutu četvorku postavio te noći na dežurstvo zabranio odgovor, a s istim je epilogom dočekano i pitanje je li Sarić o sumnjivom automobilu razgovarao s nekim iz vrha tadašnje vlasti. Postoji tek neprovjereno svjedočenje neimenovanog svjedoka koji je u kabinetu izvjesnog ministra prisustvovao telefonskom razgovoru u kojemu je dotični svojem sugovorniku poručio da "likvidira tog Paradžika".

Šuška i Vukojevića spominje i Nikola Majstorović, autor filma o ubojstvu jednog od najpoznatijih hrvatskih emigranta Mira Barešića, kao zakulisne igrače koji su kumovali misterioznim okolnostima u kojima je stradao atentator na jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj Vladimira Rolovića. Barešić se, nakon švedskog zatvora i paragvajske avanture, 12. srpnja 1991. godine vratio u Hrvatsku gdje je, po nalogu Šuška i Vukojevića, predan na skrb bivšem jugoobavještajcu Josipu Perkoviću. Tri tjedna poslije, 30. srpnja 1991., Barešiću je, nakon emigrantskih desetIjeća uspješnog skrivanja od Udbe, ubijen u vlastitoj domovini. U vojnoj akciji u biogradskom zaleđu, za koju Majstorović tvrdi da je organiziraria samo da bi on bio likvidiran, Barešiću se izgubio svaki trag. Hrvatska strana četiri je dana poslije preuzela metalni kovčeg s njegovim navodnim tijelom, koje nitko, pa čak ni njegov brat nije smio identificirati.

Neslavna nizaljka na ogrlici strogo kontroliranog hrvatskog pravosudnog aparato počela je 1. srpnja 1991. godine ubojstvom tadašnjeg načelnika osječke policije. Antun Gudelj, emigrant povratnik i rezervni policajac, toga je dana pred nadzornom točkom na ulazu u Novu Tenju s 28 metara kalašnjikovom izrešetao automobil u kojemu su se, osim Kira, vozili i potpredsjednik osječkog Izvršnog vijeća Goran Zobundžija, gradski vijećnik Milan Knežević te predsjednik MZ Tenja Mirko Tubić, koji je jedini preživio Gudeljev revolverački ispad. Ostali stražari na barikadi nisu uhitili čovjeka koji je ubio njihova tadašnjeg zapovjednika, i koji je očito imao privilegij da u danima nakon ubojstva bezbrižno šeta Osijekom, lakonski otputuje u Zadar, a potom, na temelju ishođene putovnice, i nesmetano napustiti (tada još jugoslavensku) granicu i preko Austrije ode u Australiju. Privilegij koji je, tvrde upućeni, imao zbog toga što je Gudelj samo izvršio naredbu nekoga s vrha. Uostalom, tjeralica za njim izdana je tek u veljači 1993. godine, a Gudelj je u odsutnosti osuđen u proljeće 1994. na tada maksimalnu kaznu od 20 godina.

Prava farsa tek je uslijedila: na temelju tjeralice u proljeće 1996. godine ubojicu je Interpol uhitio na frankfurtskom aerodromu. To je ponukalo Vrhovni sud da poništi izrečenu kaznu, a nadležni osječki Županijski sud da od iste instancije zatraži primjenu Zakona o općem oprostu. Gudelj je velikodušno pomilovan, a kazneni je postupak obustavljen 3. ožujka 1997. Iako je slučaj Gudelj prije pola godine odlukom najviše sudske instancije vraćen na početak, pravna država tek treba dati odgovor na pitanje tko je zaista stajao iza Kirove likvidacije. To više što njegova udovica godinama tvrdi da mu je prijetio netko iz kruga ljudi oko Gojka Šuška, Vice Vukojevića i Branimira Glavaša, nad čijim se znamenitim vikend-granatiranjima Borova sela zgražao tadašnji načelnik policije, vjerojatno jedini čovjek koji je u to vrijeme mogao produljiti tadašnji mir sa srpskim pobunjenicima, i tako pokvariti planove gospodara rata s obje strane crte razdvajanja. Apsurd čitavog slučaja leži u činjenici da je Kir poginuo na dan kad je trebao biti premješten u Zagreb, a indikativno je i da je Josip Boljkovac, tadašnji ministar policije, smijenjen već dan poslije, nakon što je energično zatražio istragu o ubojstvu jednoga od svojih najbližih suradnika.

"Policija ima priznanje Levarova ubojice", slavodobitna je rečenica ministra policije Šime Lučina koja je trebala označiti novu klimu u tretmanu političkih atentata nakon što je vodeće poluge vlasti preuzela šesteročlana koalicija. No, optimizam je kratko trajao i vrlo se brzo ispostavilo da iskaz kojim je Lučin mahao uopće nije pravovaljan: navodno je upravo Ivica Rožić, alias Bijeli Vuk, za kojega je poznato da ga je sam Levar identificirao kao svojeg mogućeg atentatora, policiji priznao autorstvo nad paklenom napravom koja je usmrtila neugodnog svjedoka zločina iz ličkog ratnog polumraka. No, između ponavljanja svojeg iskaza pred istažnim sucem ispriječio se čitav niz iznimno misterioznih okolnosti koje upućuju na to da je obrazac zataškavanja zločina aktivan i nakon smjene vlasti.

Upućeni tvrde da je netko iz stare policijsko-pravosudne garniture intervenirao i, dok se čekalo istražnog suca da od osumnjičenika uzme iskaz, ishodio liječnički nalaz po kojemu je Rožiću u zatvoru pozlilo, nakon čega je Bijeli vuk upućen na psihijatrijsko vještačenje u zagrebačkoj klinici Vrapče, gdje on, opet navodno, dobiva nalog da - šuti. E, da je to jedina šutnja koja traje i nakon što su godine opasnog življenja trebale biti iza nas ...