"Zašto oni koji su odgovorni za pljačku Hrvatske još nisu odgovarali?" Ili, "pojedinci, koji su oportunisti, ne žele se prihvatiti revizije krivotvorenih invaliditeta"! "Pojedine institucije nespremne su se u to uključiti!" Ili, "u to sam se više puta uvjerio u posljednjih godinu i pol"! Ili pak, "bolje je više vremena provoditi s obitelji, nego presipati iz šupljega u prazno"!

Kad čitamo Ivicu Pančića, koji pred intervjuistom turobno razmišlja čak i o odlasku iz Vlade i razočaran mašta o tome što bi sve još u životu mogao raditi, ne možemo ni kod sebe prizvati nijedan drugi do osjećaja krajnjega pesimizma i nelagode. Kako je tek, pitamo se, s drugim ministrima - onima kojima nema dobrog posla bez gospodarskog razvoja i rasta - ako jedan Pančić ni svoje tako male ovlasti ne može neometano primijeniti. Tko zna osjećaju li se i drugi naši ministri kao da stalno pretaču iz šupljega u prazno, jesu li frustrirani što znaju za pljačkaše a ne mogu ih uhititi, smeta li im što institucije sistema ne obavljaju poslove kako treba i jesu li općenito depresivni i neutješni.

Naravno da nisu. Hrvatskom danas ne vladaju ni Sabor, ni Vlada, nego, po uzoru na Tuđmanovo vrijeme, nekakav "državni vrh", toliko problematičniji od prethodnoga koliko je njegovo zasjedanje počesto izvaninstitucionalno, budući da je riječ o nekoliko različitih stranaka. Nemaju ni sve stranke petorke privilegij pristupa u taj državni vrh, toliko da bi mogle za sebe reći da u kreiranju politike sudjeluju razmjerno rezultatu na izborima. Sabor je, očitije nego prije, samo glasačka mašinerija državnoga vrha, a zastupnici bez ideja i osobnosti paravan su parlamentarnoga sustava.

Ovako kao Pančić danas nažalost, s javnosti komunicira barem trećina saborskih zastupnika, dakle kao da je riječ o neupućenim, neutjecajnim, ni za što odgovornim i neshvaćenim ljudima, a ne o političarima koji primaju plaću da bi proveli u djelo, ne bilo koji nego baš onaj program za koji su dobili mandat na izborima. Svi su nekako nevoljki i malodušni, a baš nitko, gle čuda, ne mijenja posao; malo-malo pa se netko iz vlasti razbjesni na vlast, ali još nitko, osim Ive Lončara, nije toj vlasti rekao doviđenja.

Novine su pune intervjua različitih političara iz vlasti, međutim dojam je da njih ni pet posto ne zna baš ništa ni o Račanovu programu, a kamoli da znaju što se točno u zemlji događda ili da bi mogli razložno predvidjeti što će se događati u budućnosti. To nije samo posljedica pregoleme vladajuće koalicije, nego više od toga stila vladanja kancelara Ivice Račana, jer upravo su SDP-ovi zastupnici u Saboru, pa čak i ministri u Vladi, najmanje prepoznatljivi političari.

Nitko, jasno, ne misli da bi svi od Pančića, preko Đurđe Adlešić do Ivana Čehoka trebali biti upućeni u najmanje detalje hrvatske politike, ali da bi ih možda povremeno trebalo informirati barem toliko da ih ne moramo sažalijevati kao da su u oporbi, o tome bi državni vrh možda trebao razmisliti. Hrvatskom, dakle, danas upravlja Ivica Račan, ne parlament i ne Vlada. Vlada služi zato da potvrđuje Račanove odluke, a Sabor zato da ih ozakonjuje. Račanov državni vrh svodi se na manje od deset ljudi: to su možda Slavko Linić, Goran Granić, Zlatko Tomčić, Šime Lučin, Mato Crkvenac, Mato Arlović i Milan Bandić. Možda smo propustili jednog ili dvojicu, ali samo ih se toliko u godinu i pol dana obnašanja vlasti uspjelo riješiti oporbenog imidža i steći autoritet vlasti. Koliko uspješne, to je druga stvar.