Naime, izvjesni je Željko B. pune tri godine bludničio nad čak 14 djevojčica ali ruka pravde ostala je u zraku! Zašto? Bila je spora, a bludnik spretan i sretan jer je svoju pohotnost zadovoljavao u Hrvatskoj, gdje i takva zlodjela nemaju prioritet i mogu zastarjeti zahvaljujući »pretrpanosti sudaca i suda«! Naime, rečeno jezikom zakona riječ je o »lakšem kaznenom djelu« za koje je zapriječena trogodišnja kazna zatvora, a kako ni poslije šest godina Željko B. nije bio dostupan ruci pravde, to mu je sve oprošteno i njegov dossier zapečaćen. Može nastaviti svojom prljavom rabotom do nove prijave koja ima velike šanse također završiti »sretno«.

Za žrtve, ali i za javnost bilo bi jamačno zanimljivo čuti tko je sve imenom i prezimenom bio zadužen za istragu, tko je predugo držao u ladicama ono što po svim uzusima treba imati prioritet, i tko je u tom lancu na putu do kazne prekinuo kariku za koju se uhvatio bludnik. No, po svemu sudeći ostat će to tek puka želja, jer u Hrvatskoj ne vrijedi pravilo da riba smrdi od glave. U najboljem slučaju mogao bi »nadrapati« neki od nižih službenika odnosno rep.

A da je problem spore i nerijetko nedostižne pravde uvelike prisutan pa se zato događa da je pojedinci sami uzmu u svoje ruke, potvrđuje i prošlotjedno ubojstvo u Rijeci. Iza crnorubričnog naslova »šogor ubio šogora« krije se dakako višegodišnja obiteljska drama. Zlostavljač je ovoga puta platio glavom premda sve govori da se tragedija mogla izbjeći da su svi oni koji su trebali reagirali pravodobno na prijetnje koje je pokojnik godinama upućivao vlastitoj obitelji.

Naravno, izostala je zaštita obitelji, uslijedila je nova agresija koja je izazvala protuagresiju pa je to u konačnici bilo kobno za napasnika. Naime, bilo je samo pitanje dana kad će se maltretiranje pretvoriti u tragediju. Na ponovljeno pitanje je li se mogla izbjeći odgovor je potvrdan, no, uz jedno veliko »ali«, u koje se smjestio i nerad i »baš me briga što Mađarska nema more«. I to što je previše slijepila uz zdrave oči. Uostalom, najlakše se izvući na malu plaću i zato malo rada za istu plaću, kao što to nerijetko čine državni namještenici.

Zato su valjda ovih dana neki gradonačelnici hrvatskih gradova odlučili biti volonteri »s naknadama za rad«. Istina, prosječno inteligentnom čovjeku teško je spojiti volonterstvo s novcem, ali čini se ne i hrvatskim političarima od kojih neki tvrde da loše rade jer su malo plaćeni. Za početak možda bi bilo dobro da se odreknu volonterske naknade i daju je kao plaću nekom nevoljniku bez posla. Smatrali bi oni to jamačno darom s neba i radili puno radno vrijeme za razliku od dijela gradonačelnika koji prakticiraju brojne hobije poput sjedenja u zastupničkim klupama za što također primaju »malo, pa zato malo rade«.

No, život sa svakodnevnim poskupljenjima ipak progovara manje optimistično. Osobito ako se ima na umu najavljeno povećanje cijena plina, struje, grijanja, tople vode, javnog gradskog prijevoza i već prihvaćeno famozno »pretarifiranje« telefonskih računa i dakako participacije na lijekove što sve opasno prijeti bankrotom kućnih budžeta. Istina, Vlada se smilovala i lijepo zamolila HT da od 60 kuna telefonske pretplate pripusti korisnicima razgovore u vrijednosti desetak kuna što je jedini hrvatski telekomunikacijski prodavač objeručke prihvatio. Ne bi li pojasnili neukim građanima kako HT radi u njihovu korist, ovih je dana javnost zasuta plaćenim oglasima (koji se dakako plaćaju iz novčanika korisnika brzoglasa) u kojima se obavještava da u rebalansu tarifa ima i dobrih i loših vijesti. Loša je da je telefoniranje skuplje, a dobra da će dobiti ispis računa bez naknade. Ima ih još, pa je tako dobra vijest da je telefoniranje između županija pojeftinilo 35 posto, da je druga linija jeftinija... Zaista velikodušno i podsjeća na vic u kojem prijatelj treba 100 maraka. Posudi od prijatelja 200 maraka. Sto mu odmah vrati a sto - nikad!

Ipak, kad je riječ o telefoniji ima nešto i besplatno. Vlada je naime, odlučila otvoriti besplatne telefone na kojima dežuraju ministri i njihovi zamjenici ne bi li građanima suvislo objasnili zašto će ove jeseni osim lišća padati i njihov standard. Zasad smo svjedoci samohvale ministara koji svi redom rade bez greške pa je to vjerojatno i razlog što je premijer Račan odustao od rekonstrukcije Vlade. No, zec ipak leži u drugom grmu odnosno u činjenici da bi svaki pokušaj promjene ministara završio kao pokušaj da se začepi rasuta bačva.

Naime, očito je premijer procijenio da je manja šteta raditi s ponekim lošijim ministrom nego li otvarati međustranačke ili unutarstranačke rovovske bitke s neizvjesnim ishodom u prenapućenoj koaliciji. Činjenica je da barem dosad niti jedna od pet stranka koalicije nije rekla za nekog od ministra iz svojih redova da nije zadovoljio. Svi bi ipak radije pometali u tuđem dvorištu premda bi se u svakom našlo onih za kojima nitko ne bi plakao, jer u godinu i pol nisu pokazali pretjeranu invenciju niti ostavili neki neizbrisiv trag. No, premijer je očito procijenio da je »netalasanje« u ovom trenutku manje loše rješenje nego li rekonstrukcija Vlade, pa će očito sve završiti samo na popunjavanju praznih ministarskih stolaca, s kojih se u Hrvatskoj dragovoljno silazi vrlo rijetko.

Proteklog je tjedna roditelje (koji dan pred početak nove školske godine) zabrinuo jedan izračun po kojem se će gradovi i županije za svakog učenika izdvajati oko 15 kuna, za razred 250 a za školu 2500 kuna!? Za taj novac jamačno je teško pribaviti i kredu, a kamoli osigurati primjereni učenički standard u školama. Koliko muzike mogu očekivati i đaci i roditelji od toliko »para«? Jamačno, tek »falš« note s tim da trebaju biti sretni što uopće postoji zgrada zvana škola u koju još dolaze profesori.

Nisu svi đaci sretnici koji imaju dobrostojeće roditelje koji im primjerice mogu platiti kakvu privatnu školu u koju, kako to kaže vlasnik jedne takve zagrebačke, ne idu »glupa, nepristojna i neodgovorna djeca«. Do daljnjega »glupa, nepristojna i neodgovorna« ali i većina »pametne, pristojne i odgovorne« djece zadovoljit će se baš kao i većina nastavnika crkavicom od 15 kuna, i biti začuđeni činjenicom da i njih kad završe fakultete traže u inozemstvu, ali nažalost ne i u Hrvatskoj.

No, osim ovih uobičajenih vrućih socijalno-političkih tema, koje nisu skinute s dnevnog reda cijelo ljeto i jamče vruću jesen, protekli je tjedan otvorio niz prijepora koji će tražiti neke nedvosmislene hrvatske odgovore, ako je suditi prema vanjskopolitičkim aktivnostima naših susjeda Talijana. Naime, ponovno se razbuktava pokušaj trpanja Hrvatske u »ekonomsku zajednicu na Balkanu«, jer »Tuđman je mrtav a Milošević je u Haagu«. Dakako, u tom se prijedlogu prvog čovjeka talijanske diplomacije Ruggiera može prepoznati i »ručni rad« hrvatskog dobrog znanca Giannija de Michelisa, a taj dosad, kad su hrvatski interesi u pitanju, nikada nije predložio ništa što bi Hrvatskoj bilo u korist.

Poslije Carla Bildta Ruggieri, poslije Ruggieria tko zna tko, ali ideje su uvijek iste - Hrvatska kao lokomotiva za Balkan. Uostalom, još prije nekoliko godina Hrvatskoj dobro poznati Warren Zimmermann u svojoj knjizi »Izvori jedne katastrofe« kao da predviđa zbivanja koju godinu kasnije na ovim prostorima i kaže: »Jednog dana će se možda početi govoriti o obnavljanju ekonomskih veza, a zatim i postupno o političkim okvirima za novi savez bivših jugoslavenskih država koji se možda neće zvati Jugoslavija, ali će imati povijesne korijene«. Naime, svijet je već naviknuo da Srbija kao vječni ratni gubitnik dobiva u miru pa je tako poslije Prvog svjetskog rata dobila za nagradu Kraljevinu SHS, poslije Drugog FNRJ, a ne bi trebalo čuditi da joj se opet ponudi nagrada - Zapadni Balkan. Na Hrvatskoj je da ta očekivanja spriječi s voljom i na vrijeme.