Sukob Hrvata i Bošnjaka u BiH, te uloga Republike Hrvatske u tom sukobu, nisu postali predmetom samo Haaškog suda nego se i u hrvatskoj političkoj javnosti, pa i u Saboru, često žučno polemizira oko toga. To je postalo aktualno posebice nakon presude Tihomiru Blaškiću, koja istina još nije pravomoćna, ali u kojoj se Hrvatska spominje kao agresor na BiH. Koliko su takve tvrdnje utemeljene te o čemu je zapravo riječ, razgovaramo s uglednim stručnjakom za međunarodno pravo dr. Vladimirom Đurom Deganom.

- Najprije, Međunarodni kazneni tribunal nije nadležan za utvrđivanje međunarodne odgovornosti država zbog kršenja Povelje UN-a ili drugih pravila međunarodnog prava. Za utvrđivanje odgovornosti država nadležno je jedno drugo sudbeno tijelo, koje također stoluje u Haagu, a zove se Međunarodni sud u Haagu. Taj sud je jedan od šest glavnih tijela UN-a ali djeluje samo ukoliko sve stranke u nekom sporu prihvate njegovu nadležnost. To nije bio slučaj dosad, a vjerojatno se to neće ni dogoditi.

- U tijeku sukoba Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) 1993. Vijeće sigurnosti UN-a nije Hrvatsku proglasilo agresorom niti je, za razliku od Savezne republike Jugoslavije, protiv nje bilo kada naložilo neke sankcije. S tim u vezi, Vijeće sigurnosti nije ni moglo prenijeti na Međunarodni kazneni tribunal nadležnost za označavanje neke države agresorom koje samo ono ima.

- Tribunal u Haagu nadležan je samo za kažnjavanje pojedinaca i to za četiri skupine međunarodnih zločina. To su teška kršenja Ženevskih konvencija iz 1949. a za taj zločin je bitno da se može počiniti samo u uvjetima međunarodnog oružanog sukoba. Dalje, nadležan je za kršenje zakona ili običaja rata, za zločin genocida i za zločin protiv čovječnosti. U skupinu zločina protiv čovječnosti spadaju etničko čišćenje, nasilna prostitucija i neka druga najprljavija djela.

- O tome moramo vrlo otvoreno govoriti. Na intervenciju Gojka Šuška iz Hrvatske, 1992. godine, Mate Boban postao je predsjednik HDZ-a BiH, a Stjepan Kljuić je bio udaljen. Možemo reći da su od tada HDZ BiH, HVO i Herceg-Bosna bili potčinjeni politici podjele BiH tadašnjeg predsjednika Tuđmana. Iz toga bi se, naoko zdravorazumski, mogao izvući zaključak, neki naši političari to i čine, da je od početka 1993. izbio međunarodni oružani sukob u BiH, u kojem je Hrvatska agresor. Neki primjenjuju eufemizam pa govore da agresor nije Hrvatska nego HDZ, itd.

- Agresija kao međunarodni zločin, bilo kada ga počini neka država, ili u vezi s time, da postoji odgovornost nekog šefa države, može biti i jednokratan čin. Primjerice, SAD su bombardirale Libiju, neka postrojenja u Sudanu i Afganistanu, ali nakon tih jednokratnih čina nije došlo do oružanog sukoba sa državom žrtvom tog akta tako da, u spomenutim slučajevima, nije ni nastao nekakav međunarodni oružani sukob. Sve je završeno s tim jednokratnim, nedopuštenim činom.

- Čak i u 1993. godini, ni BiH ni Hrvatska nisu obznanile da se nalaze u međunarodnom oružanom sukobu s drugom stranom. BiH jeste još 1992. izjavila da se nalazi u ratnom stanju sa Srbijom, Republikom Srpskom i Srpskom demokratskom strankom, što je bilo dovoljno da Tribunal u Haagu u jednoj drugoj presudi zaista ustanovi da se radilo o međunarodnom oružanom sukobu između BiH i SR Jugoslavije. Ali, u odnosima Hrvatske i BiH, nikada nije došlo do takve izjave jedne ili druge strane.

- U takvoj situaciji obje strane normalno prekidaju diplomatske odnose dok su ih Hrvatska i BiH od 1991. kada su uspostavljeni ti odnosi, do danas stalno održavale i nisu ih prekidale. Nadalje, neke vrste dvostranih međunarodnih ugovora se u toj situaciji ili potpuno ukidaju ili suspendiraju. Međutim, nekolicina dvostranih ugovora između Hrvatske i BiH koji su bili sklopljeni i 1992. i dalje su se izvršavali. Dalje, građani jedne države u drugoj, izvan zona ratnih operacija, nisu bili nikada tretirani kao neprijateljski državljani. Dakle, niti građani BiH u Hrvatskoj uključujući i izbjeglice, a niti državljani Hrvatske tamo gdje je legalna vlast BiH djelovala, primjerice, u samom opkoljenom Sarajevu ili u tuzlanskoj regiji. Druga je situacija bila na područjima koja su bila pogođena oružanim sukobima HVO-a i ABiH. Osim toga, nije došlo do zabrane ili prekidanja trgovinskih odnosa što je također uobičajeno za međunarodni oružani sukob. Također, dvije države nisu nikada između sebe poduzimale čine ratnog plijena pokretne neprijateljske imovine. Nadalje, moje je stanovište da se distinkcija između Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane održala, dakle, postojale su neke oznake na odorama koje su bile različite.

- Tijekom 1993. zaista su u nekoliko navrata pojedine postrojbe Hrvatske vojske bile upućivane u područje BiH i tamo su samo sudjelovale u ratnim operacijama a da nikada nisu vršile nikakve akte vlasti što bi bilo neophodno kada bi bila riječ o nekoj okupacijskoj sili. Međutim, te jedinice HV-a nikada na području BiH nisu bile prisutne u nekom značajnijem broju. Presuda Blaškić je utvrdila prisutnost nekih postrojbi HV-a te su se na temelju izvještaja međunarodnih promatrača vršile procjene koliko je tih vojnika moglo biti u određenom trenutku. Međutim, i iz te presude proizlazi da ta vojska nije mogla prodrijeti u Lašvansku dolinu koja je bila potpuno opkoljena što dovoljno govori i o njenoj brojnosti.

- Čista je fikcija da je Lašvanska dolina bila pod okupacijom Republike Hrvatske a također je fikcija da je i područje Hercegovine bilo pod okupacijom Hrvatske.

- Ta nemila zbivanja koja su se događala naročito tijekom 1993. a na sreću okončana su Washingtonskim sporazumima početkom 1994., mogla bi se označiti kao protupravna, od Vijeća sigurnosti nedopuštena, oružana intervencija Republike Hrvatske u unutarnji sukob u BiH. Takvih nemilih slučajeva nažalost ima vrlo često. Velike sile su te koje obično vrše te protupravne i nedozvoljene čine međunarodne intervencije. Ali, s obzirom na sve ove činjenice koje sam iznio a naročito s obzirom na intenzitet i trajanje tog sukoba, ne može se doći do zaključka da je postojao međunarodni oružani sukob između Hrvatske i BiH pa čak ni da su ispunjeni strogi uvjeti iz definicije agresije da se radilo o agresiji jedne države na drugu. Ali, o protupravnoj oružanoj intervenciji koja je zapravo bila blizu agresije, zaista se radilo.

- I inače treba kritizirati neke aspekte sudske prakse tog Tribunala koji se pojavljuju i u nekim drugim presudama. Treba nastojati da se Međunarodni kazneni tribunal svede na normalne okvire jednog sudskog tribunala te da u okviru odredaba njegova Statuta i Poslovnika zaista bude efikasan. Dakle, ovo sve što sam iznio, nije radi toga da bi trebalo nijekati opravdanost postojanja tog Tribunala nego jedino neke aspekte njegovog rada. Iz toga je proizašla ta drastična presuda protiv generala Blaškića od 45 godina iako on, ni formalno, primjerice, nije bio optužen za zločin genocida, inače, najstrašniji zločin.