Hrvatska je svoj »ugovor« s Haagom potpisala, kakav bio da bio, i ne može ga promijeniti lako, a pogotovo ne jednostrano, ako ne želi platiti izuzetno visoku cijenu izolacije, koju sebi, ovako siromašna i gospodarski nestabilna, ne može priuštiti. Jedan od glavnih plodova trećesiječanjskih izbora jest ocjena cijeloga svijeta da je Hrvatska konačno ušla u vode političke stabilnosti i konstruktivnih odnosa sa svijetom, iako ni na tom polju ne cvatu samo ruže. O tome svjedoče i odnosi s Haaškim sudom, koji su jedna su od najužarenijih točaka hrvatskog političkog života a to će, sigurno, još dugo biti. Pogotovo ako javnost, kao do sada, bude i dalje dobivala informacije teškom mukom i na kapaljku.

Veliki dio hrvatske javnosti doživljava Hrvatsku u odnosu prema Haagu kao slabijeg igrača, a ne kao ravnopravnog partnera. Da se ne radi isključivo o nacionalnoj preosjetljivosti, svjedoči i pismo koje je premijer Ivica Račan poslao u Haag u povodu optužnica protiv generala Rahima Ademija i Ante Gotovine. Upravo zbog toga, Vlada bi trebala prekinuti praksu nepotrebne tajnovitosti, vezane uz svaki kontakt s Haagom. Odlazak vicepremijera Gorana Granića u petak u Haag, jedan je od primjera te prakse. Najprije nitko o tom putovanju nije ništa znao, a kada je posjet ipak postao javnim, prvi odgovor iz Banskih dvora bio je da se radi o jednom od uobičajenih redovnih kontakata. Tek sljedećeg dana stiglo je nešto opširnije objašnjenje u kojemu je od »uobičajenosti« ostalo malo, jer je potvrđeno da je završena optužnica protiv Slobodana Miloševića za zločine u Hrvatskoj.

Prije desetak dana Granić je u neformalnom razgovoru s novinarima rekao da će »za desetak dana« Hrvatska dostaviti Haagu dokumente koje je početkom ljeta tužilaštvo zahtijevalo u vezi s ratom u Bosni. Nije objavljeno je li ih Granić u petak ponio u Haag. A to znači da se opet otvara mogućnost za lov u mutnom, nagađanja, horor-konstrukcije, plasiranje poluinformacija, demantije, opomene… uglavnom, za političku atmosferu koja nosi malo dobroga.